Iako su vodeće arapske države javno osuđivale vojnu kampanju Izraela u Pojasu Gaze, iza zatvorenih vrata gradile su neviđen stepen saradnje s vojskom Izraela.
To otkrivaju američki dokumenti koji su procurili, a koje su analizirali The Washington Post i Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara (ICIJ).
Niz tajnih sastanaka
Prema tim dokumentima, koji obuhvataju period od 2022. do 2025. godine, izraelski i arapski vojni zvaničnici — uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država — učestvovali su u nizu tajnih sastanaka i vježbi u Bahreinu, Egiptu, Jordanu i Kataru.
Ti sastanci, formalno vođeni pod okriljem američke Centralne komande (CENTCOM), imali su za cilj izgradnju zajedničke regionalne sigurnosne strukture protiv Irana i njegovih saveznika, ali su u praksi stvorili mrežu koja je povezala Izrael i države koje ga javno nazivaju okupatorskim režimom.
U jeku izraelskih napada na Gazu 2023. godine, lideri Egipta, Jordana, Katara i Saudijske Arabije javno su osuđivali Tel Aviv zbog, kako su naveli, “genocida nad palestinskim narodom” i “etničkog čišćenja”. Katarski emir je u obraćanju Ujedinjenim narodima optužio Izrael da je “država neprijateljski nastrojena prema svom okruženju i saučesnik u izgradnji aparthejda”.
Ipak, dokumenti pokazuju da su u isto vrijeme visoki oficiri tih istih zemalja u tajnosti koordinirali s izraelskim vojnim predstavnicima na američkim bazama. Jedan od najzanimljivijih primjera je sastanak održan u maju 2024. u katarskoj vojnoj bazi al-Udeid, najvećem američkom vojnom postrojenju u regionu, gdje su izraelski vojni predstavnici doletjeli direktno, mimo civilnih ulaza Katara, kako bi izbjegli javnu pažnju.
Procurili dokumenti otkrivaju da je Vašington (Washington), kroz CENTCOM, razvio ono što naziva “Regionalni sigurnosni konstrukt” – mrežu vojnih, obavještajnih i logističkih mehanizama koji povezuju Izrael sa šest arapskih zemalja: Bahreinom, Egiptom, Jordanom, Katarom, Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
Jasna strategijska svrha
Plan je imao jasnu strategijsku svrhu: suprotstaviti se Iranu, koji se u dokumentima označava kao “osovina zla” zajedno s jemenskim Hutijima i libanskim Hezbolahom. Materijali uključuju i vojne mape s projektilima koji pokrivaju Gazu i Jemen, a koje su trebale ilustrirati domet iranskih i proiranskih oružanih grupa.
CENTCOM je, prema dokumentima, do 2024. uspio umrežiti većinu partnera u zajednički regionalni sistem protivzračne odbrane, kroz koji su arapske zemlje i Izrael razmjenjivali radarske podatke sa američkom vojskom. Dvije zemlje su čak počele dijeliti i vlastite podatke sa američkim vazduhoplovstvom.
Kriza nakon izraelskog udara
Saradnja je dovedena u pitanje 9. septembra 2025. kada je izraelska vojska izvela zračni napad na Dohu, prijestonicu Katara, ciljajući, kako je navedeno, vođe Hamasa. Incident je izazvao ogorčenje i šok u regionu, naročito jer nijedan radar u okviru američkog sistema nije registrovao dolazak izraelskih projektila.
Američki general Derek Frans (France) kasnije je objasnio da su radarski sistemi bili “usmjereni na Iran i druge izvore prijetnji, ne na Izrael”. Nakon snažnog pritiska iz Vašingtona, izraelski premijer Benjamin Netanjahu (Netanyahu) 29. septembra uputio je izvinjenje Kataru i obećao da takvi napadi “neće biti ponovljeni”.
Prema istim izvorima, saradnja nije obuhvatala samo razmjenu podataka i koordinaciju protiv Irana, već i zajedničke obuke u borbi protiv podzemnih tunela – taktike kojom Hamas godinama uspješno iznenađuje izraelsku vojsku.
Jedan od ključnih sastanaka održan je u januaru 2025. u američkoj vojnoj bazi Fort Campbell u Kentakiju, gdje su američke snage obučavale oficire šest partnerskih zemalja o metodama detekcije i neutralizacije podzemnih prijetnji.
Pored toga, planirano je osnivanje “Zajedničkog bliskoistočnog cyber-centra” do 2026. godine, koji bi koordinirao odbrambene informatičke operacije i zajedničke vježbe. Još jedan prijedlog odnosi se na formiranje “Informacionog centra za fuziju podataka”, s ciljem sinhronizacije informacija i propagandnih aktivnosti kako bi se, kako stoji u jednom dokumentu, “promovisala priča o regionalnoj saradnji i prosperitetu” nasuprot iranskom narativu o zaštiti Palestinaca.
Trampov plan i “mirovna faza”
U svjetlu najnovijeg prekida vatre, koji su Izrael i Hamas postigli uz posredovanje Egipta i SAD-a, američki predsjednik Donald Tramp (Trump) najavio je 20-tačaka plan za okončanje rata u Gazi. Plan predviđa postepeno povlačenje izraelskih trupa, oslobađanje talaca i dolazak međunarodnih snaga — uključujući trupe iz nekoliko arapskih zemalja koje već godinama sarađuju s Izraelom u tajnom sigurnosnom okviru.
Vašington je potvrdio da će 200 američkih vojnika biti raspoređeno u Izraelu radi podrške implementaciji prekida vatre, a da će im se pridružiti vojnici iz nekoliko arapskih država uključenih u pomenutu mrežu saradnje.
Ipak, većina tih zemalja nije javno potvrdila spremnost da pošalje svoje snage u Gazu, iako su zajedničkim saopćenjem naglasile da “podržavaju uspostavljanje mehanizma koji garantuje sigurnost svih strana”.
Analitičari upozoravaju da se iza ove složene mreže saradnje krije dvosjekli mač. Emile Hokajem (Hokayem) iz Međunarodnog instituta za strateške studije smatra da SAD već dugo gaje nadu da će vojna saradnja između Izraela i arapskih država dovesti i do političke normalizacije odnosa. Međutim, takav pristup, kaže on, “maskira stvarnost dubokih političkih i društvenih tenzija” u arapskom svijetu prema Izraelu.
– Tenzije su eksplodirale nakon izraelskog udara na Katar – ključnog partnera američkih napora. Amerika je tada viđena kao saučesnik ili nijemi posmatrač, što će narušiti povjerenje u njen posrednički kredibilitet godinama – upozorio je Hokajem.
Između Irana i Izraela
Za većinu zaljevskih država, ističu stručnjaci, saradnja s Izraelom nije ideološka već pragmatična – rezultat straha od Irana i oslanjanja na američku vojnu zaštitu.
Tomas Junau (Thomas Juneau), profesor sigurnosnih studija na Univerzitetu u Otavi (Ottawi), smatra da zaljevske države danas vode “delikatnu igru ravnoteže”.
– S jedne strane duboko su zabrinute zbog izraelskog ekstremizma i neselektivne upotrebe sile, ali s druge zavise od SAD-a i boje se iranskog uticaja. To ih tjera u tihe, nelagodne saveze s Izraelom – objašnjava Junau.
U javnosti, Vašington i arapske vlade i dalje tvrde da “ne postoji nova alijansa”, ali dokumenti jasno govore o sistematskom povezivanju vojnih struktura regiona pod američkim vođstvom. Čak i detalji iz internih dopisa svjedoče o osjetljivosti saradnje – učesnicima sastanaka u Kataru bilo je izričito zabranjeno fotografisanje i pristup medijima, dok su organizatori morali osigurati obroke bez svinjskog mesa i školjki zbog vjerskih pravila učesnika.
Iza kulisa, SAD i njihovi saveznici nastavljaju graditi platformu koja region transformiše u jedinstvenu sigurnosnu mrežu, gdje su Izrael i arapske države povezani istim komandnim sistemima, obavještajnim kanalima i digitalnim infrastrukturama — čak i dok se javno razilaze u svakoj političkoj izjavi o Gazi.
Dokumenti otkrivaju ono što je dugo bilo predmet nagađanja: da je rat u Gazi, uz sav užas i razaranja, paralelno stvorio novu realnost na Bliskom istoku — tihu, krhku, ali duboku vojnu integraciju Izraela i arapskih država pod američkim okriljem.
Ta mreža, rođena iz zajedničkog straha od Irana, sada bi mogla postati ključni mehanizam u nadgledanju krhkog mira u Gazi, ali i nova linija razdvajanja između javnih političkih poruka i stvarnih geopolitičkih interesa regiona.
