Rat između Izraela i Irana tek je počeo. Premijer Benjamin Netanyahu je najavio da će Izrael nastaviti sa zračnim udarima “onoliko dana koliko bude potrebno”—što će vjerovatno potrajati nekoliko sedmica—s ciljem daljeg slabljenja iranskog nuklearnog programa i devastacije njegove vojske. Iran je već lansirao dronove i balističke rakete na Izrael i ima niz drugih opcija za odmazdu, iako su one ograničene. Iako je još krvoprolića vjerovatno, čak i neizbježno, nije prerano razmišljati o deeskalaciji i o tome kako bi ovaj rat mogao završiti, piše Foreign Policy.
Prva mogućnost je da Iran izvede nekoliko visoko vidljivih vojnih napada na Izrael, proglasi svom narodu da je uzvratio udarac i nanio gubitke Izraelcima, ali brzo prihvati napore SAD-a i međunarodne zajednice za postizanje prekida vatre. Ukratko, nevoljko priznanje poraza pod krinkom očuvanja obraza.
U suštini, to je ono što je Iranov bliski saveznik, libanski Hezbollah, prihvatio nakon izraelske kampanje protiv te grupe u septembru i oktobru. Izraelska kampanja u Iranu danas ima mnogo sličnosti s tom akcijom: razorni udari na vojnu infrastrukturu praćeni brojnim atentatima i napadima na rukovodstvo koji pokazuju duboku obavještajnu infiltraciju izraelskih protivnika. Hezbollah, koji je raspolagao ogromnim arsenalom raketa i desetinama hiljada boraca, pristao je na prekid vatre uglavnom pod izraelskim uslovima, a da pritom nije uspio izvesti efikasan protivnapad.
Iran bi se mogao naći u sličnoj situaciji kao Hezbollah 2024. Njegovi napadi dronovima i raketama na Izrael nisu uspjeli, a ključni saveznici, naročito Hezbollah, su samo sjenka onoga što su nekad bili, što sugerira da je njegova nekada pouzdana strategija odvraćanja postala neučinkovita.
Razorni udari na iransko rukovodstvo koje je Izrael izveo mogli bi dovesti do rasula u iranskom vojnom vrhu, otežavajući koordinaciju raketnih napada ili čak donošenje osnovnih odluka u realnom vremenu. Iako je Teheran objavio da brzo zamjenjuje ključne komandante, efikasnost tog novog rukovodstva tokom aktivnog sukoba ostaje nejasna, a Izrael će vjerovatno ciljati i zamjene i njihove zamjene. Iran, naravno, ne želi kapitulirati pod vatrom, ali bi mogao odlučiti da preživi i nastavi borbu drugi dan, umjesto da trpi daljnje razaranje.
Međunarodni pritisak
Druga mogućnost je da Iran izdrži i uspije zadati nekoliko udaraca Izraelu—bilo kroz terorističke napade, nekoliko raketa koje probiju izraelsku odbranu ili na druge načine—dok međunarodni pritisak na Izrael da zaustavi rat ne poraste. Njegovi nuklearni objekti u Natanzu i na drugim lokacijama mogu pretrpjeti štetu, ali Iran uspijeva relativno brzo izvršiti popravke.
Općenito, kada Izrael napadne svoje neprijatelje, u početku dobije kratkotrajnu podršku SAD-a i čak ključnih evropskih saveznika, ali te zemlje brzo pozivaju na prekid neprijateljstava iako Izrael želi nastaviti s napadima. Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo već su pozvale na deeskalaciju.
Izraelu možda nije naročito stalo do mišljenja Evropljana—koji već mjesecima pozivaju na prekid vatre u Gazi—ali ga više brine američko mišljenje, posebno mišljenje predsjednika Donalda Trumpa. Ako Trump izvrši stvarni pritisak na Netanyahua, Izrael bi mogao skratiti operacije, nadajući se da je dosad nanesena šteta dovoljna.
Da li bi to vodilo ka produktivnoj diplomatiji, ostaje neizvjesno. Sjedinjene Države pod Trumpom zalažu se za pregovarački sporazum o iranskom nuklearnom programu (iako ono što je trenutno na stolu bolno podsjeća na Zajednički sveobuhvatni plan akcije iz kojeg se Trump povukao 2018). Iran je pregovore shvatao ozbiljno, uz očiglednu podršku vrha vlasti, iako su napetosti oko obogaćivanja uranijuma i dalje prisutne. Trump je već pozvao na povratak pregovorima nakon napada, napisavši na Truth Social-u da “Iran mora postići dogovor, prije nego što ne ostane ništa, i spasiti ono što je nekad bilo poznato kao Iranska imperija. Nema više smrti, nema više uništenja, SAMO TO URADITE, PRIJE NEGO BUDE PREKASNO”.
Takvi pregovori mogli bi imati određenu privlačnost za Teheran: zemlja je u ekonomskoj katastrofi, a obećanje o ukidanju sankcija je primamljivo. Osim toga, nakon izraelske destruktivne kampanje, Iran bi imao manje toga da izgubi za pregovaračkim stolom. Ipak, učiniti to usred izraelskih napada politički je mnogo teže. Trump bi se hvalio svakim ustupkom, a Iran bi izgledao kao da popušta pod pritiskom—što bi zapravo i bio slučaj.
Najgori scenarij
Mogući su i mračniji scenariji, i vjerovatno su čak i izvjesniji. Jedan od njih je da rat između Izraela i Irana preraste u regionalni rat.
Prije izraelskih udara, Iran je prijetio napadima na američke baze na Bliskom istoku—napadima koji bi, ako se dogode, vjerovatno natjerali SAD da se pridruži bombardovanju. Dugogodišnja američko-izraelska sigurnosna saradnja, kao i američka podrška Izraelu u protivzračnoj odbrani i drugim oblastima, također mogu navesti Iran da vjeruje kako je SAD već u ratu s njim.
Iako SAD negira umiješanost u napade, Iran može smatrati Washington saučesnikom, s tim da pregovori služe kao pokriće za izraelske pripreme. Iako su izraelski i američki zvaničnici upozoravali da će iransko odbijanje dogovora rezultirati vojnom akcijom, samo nekoliko sati prije operacije, Trump je potvrdio da su SAD posvećene diplomatskom rješenju i da napadi nisu neposredno predstojeći. Ako Teheran pregovore doživi kao dimnu zavjesu, američke mete bi mogle biti pod povećanim rizikom od onoga što bi Iran smatrao “odmazdom”.
SAD bi, iz vlastitih razloga, mogle i same eskalirati. Američki zvaničnici bi mogli smatrati da je Izrael već obavio pola posla, a SAD bi mogle završiti preostalo, bombardujući Fordow prodornim bombama i uništavajući ono što je preostalo nakon izraelskih početnih udara.
Iran će vjerovatno pozvati svoje saveznike u Iraku, Libanu, Jemenu i drugdje da napadnu Izrael, a ti saveznici bi mogli dodati i američke mete na listu ako se SAD uključe u sukob, bez obzira na razlog. Tako bi se SAD mogle naći u situaciji da napadaju ciljeve u Jemenu (što je neprivlačna opcija nakon američke Operacije Rough Rider protiv Huta koja je završila primirjem), Iraku i drugdje. Iran bi također mogao pribjeći međunarodnom terorizmu, budući da je ranije pokazao sposobnost da udara širom svijeta.
Moguće je, iako zasad malo vjerovatno, da bi se američki arapski saveznici mogli uključiti. Jordanske oružane snage već su 13. juna prijavile da su presrele iranske rakete i dronove koji su ušli u njihov zračni prostor. Ovo je slično njihovom presretanju iranskih raketa lansiranih na Izrael 2024. godine. Iako se akcije Jordana mogu tumačiti kao samoodbrana, ako se SAD uključe, mogle bi koristiti baze u nekoliko regionalnih zemalja ili ih drugačije uvući u sukob.
Vječni rat?
Konačna mogućnost je da rat nikada i ne završi—barem ne formalno. Iako bi valovi masivnih izraelskih napada mogli prestati u nekom trenutku, sukobi niskog intenziteta mogli bi se nastaviti mjesecima. Izrael bi povremeno lansirao rakete ili izvodio zračne udare na Iran, uz atentate i sabotaže unutar samog Irana. Iran bi s vremena na vrijeme odgovarao salvama na Izrael, uz terorizam i druge pokušaje odmazde. Ne bi bio potpuni rat, ali ne bi bio ni nestabilan mir.
U jeku takvih kontinuiranih napada i odgovora, Iran bi mogao razviti tajni nuklearni program izvan okvira kontrole naoružanja i međunarodnih inspekcija—koristeći izraelske napade kao opravdanje. Ako Izrael ne pogodi sve tri lokacije na kojima se skladišti obogaćeni uranij, ovaj zadatak za Teheran neće biti težak.
Naravno, moguće su i kombinacije scenarija. Slično, prekid vatre koji posreduju SAD mogao bi biti prvi korak ka širem nuklearnom sporazumu. Iran bi mogao kratkoročno popustiti, ali vjerovati da je osveta jelo koje se servira hladno, pokrećući terorističke napade u narednim mjesecima kao vid odmazde i time prihvatajući vječni rat iscrpljivanja.
