Novinar iz Beograda posjetio bošnjačko selo – neočekivan doček
U želji da istraži priče o povratnicima i životu u selima Bosne i Hercegovine, jedan novinar iz Beograda odlučio je posjetiti bošnjačko selo koje se nakon rata polako obnavlja. Očekivao je različite reakcije – od nepovjerenja do zatvorenih vrata – ali ono što je doživio ostavilo ga je bez riječi.
Dolazak u selo – strah od reakcija
Novinar je krenuo s dozom opreza, svjestan da su sjećanja na rat još svježa. Pitao se hoće li ga ljudi dočekati s nepovjerenjem ili će ga ignorisati kada čuju odakle dolazi.
“NISAM ZNAO ŠTA DA OČEKUJEM. IPAK SAM JA IZ BEOGRADA, A DOLAZIM U SELO GDJE SU RATNE RANE JOŠ VIDLJIVE. BIO SAM SPREMAN NA HLADNE POGLEDE, MOŽDA ČAK I NA NEPRIJATNE RIJEČI.”
Prvi susret sa mještanima bio je ključan – stao je ispred male seoske prodavnice i obratio se starijem čovjeku koji je sjedio na klupi.
Neočekivane riječi dobrodošlice
Kada je rekao da dolazi iz Beograda, starac ga je pogledao, uzeo dim cigarete i onda izgovorio nešto što ga je duboko dirnulo.
“SINE, OVDJE SMO MI LJUDI. NISMO MI NIKAD GLEDALI NA TO ODAKLE KO DOLAZI, VEĆ KAKAV JE ČOVJEK. DOBRODOŠAO!”
Te riječi su u trenu srušile sve predrasude koje je novinar nosio sa sobom. Nije bilo mržnje, nije bilo osude – samo ljudskost.
Život u selu nakon rata
Tokom boravka, novinar je razgovarao s mnogim mještanima i shvatio da je suživot moguć, ali da ljudi često nose teret prošlosti.
Jedan mladić mu je rekao:
“MOJ OTAC JE OVDJE OSTAO CIJELI RAT. KOMŠIJE SRBI SU GA ČUVALI. MI ZNAMO DA SU LJUDI LJUDI, A POLITIKA JE NEŠTO DRUGO.”
Selo se polako obnavlja – kuće se popravljaju, ljudi se vraćaju, ali bol nije nestala. Ipak, mnogi su odlučili da ne prenose mržnju na novu generaciju.
Zaključak – priča koja vraća vjeru u ljude
Kada je novinar krenuo nazad, znao je da ova priča mora biti ispričana. Nije sve crno-bijelo. Postoje mjesta gdje ljudi žele mir, gdje se ne gleda ime i prezime, već karakter.
“OTIŠAO SAM S OSJEĆAJEM NADE. U VREMENU KADA SE MRŽNJA ŠIRI BRŽE NEGO ISTINA, PRONAŠAO SAM SELO KOJE ODBIJA DA ŽIVI U PROŠLOSTI. I TO MI DAJE NADU ZA BUDUĆNOST.”
Ova priča nije samo o jednom novinaru i jednom selu – ona je poruka svima da je moguće graditi mostove, bez obzira na prošlost.