Dok nas svakodnevno potresaju priče o djeci koju je sistem zaboravio, postoje i one koje vraćaju vjeru u ljude. Jedna od tih priča dolazi iz Banjaluke, gdje živi Mira Komljen, žena koja je svoje srce i dom otvorila blizancima s Downovim sindromom.
Dječaci Dalibor i Dragan ostali su bez oca, a majka ih je napustila. Nakon vremena provedenog u domu za nezbrinutu djecu, njihovu sudbinu promijenila je Mira. Primila ih je u svoju porodicu, iako već ima troje biološke djece. Danas, devet godina kasnije, blizanci su unijeli toplinu i svjetlost u živote svih članova porodice.
“Slabo su pričali”
Mira je svoju priču ispričala za N1.
“Krenulo je sasvim slučajno. Od jedne prijateljice sam saznala da traže hraniteljsku porodicu. Bili su u Subotici, trebalo je da se smjeste i pohađaju školu. Čim sam ih vidjela, odmah su mi se dopali. Nikada prije nisam imala susret s djecom s Downovim sindromom. Bili su mali i slabo su pričali, što nisu mogli reći, pokazivali su”, prisjeća se Mira.
Na početku nije bilo lako. Centar za socijalni rad tražio je da hraniteljska porodica bude „kompletna“, ali Mirina odluka bila je čvrsta.
“Kada sam rekla svojim djevojkama, bile su oduševljene. Doček je bio divan. Putovali smo mnogo, i na početku su bili nemirni, naročito u autu. Sutradan su me iz Centra zvali da pitaju da li smo preživjeli noć. Početak je bio težak jer su slabo govorili i nismo se najbolje razumjeli, ali smo sve radili zajedno”, dodaje ona.
Nerazdvojni i voljeni
S vremenom su blizanci postali nerazdvojni članovi porodice.
“Uvijek sam imala strah da mi ne pobjegnu. Oni su dobri dječaci, grlimo se i ljubimo. Više su me poljubili nego moja biološka djeca. Naučili su me skromnosti, zadovoljni su malim stvarima, pamte samo lijepo. Nikad ne pamte ružno. Svi ih vole jer su iskreni, uredni i pažljivi. Sve mora biti na svom mjestu”, ističe Mira.
Mira naglašava da hraniteljstvo traži više srca nego savršenih uslova:
“Često se pitam zašto postoje domovi za nezbrinutu djecu kad ima toliko ljudi koji bi mogli biti hranitelji. Ne treba tu mnogo, samo ljubavi. Što je bilo dozvoljeno mojoj djeci, dozvoljeno je i njima. Vodimo ih u šetnju, na more… U domu imaju hranu i smještaj, ali nemaju ono što djeci najviše znači: pažnju, iskustva, toplinu.”
Za Dalibora i Dragana, život s Mirom i njenom porodicom znači sigurnost, red i ljubav.
“Svi koji ih upoznaju budu oduševljeni. Idemo svuda zajedno. Mogu da ih ostavim u čekaonici, oni mirno sjede i čekaju. Sada su veliki momci. Pozivam sve da postanu hranitelji, to je jedini posao gdje dobijate ljubav, a to nećete pronaći ni na jednom drugom mjestu”, poručuje Mira.
Priča Mire Komljen podsjeća da istinska humanost ne traži bogatstvo ni savršene okolnosti – dovoljno je veliko srce i spremnost da nekome promijeni život, piše N1info.ba.
