Na albumu Ora et labora iz 2013. godine, Marko Perković Thompson objavio je pjesmu naslovljenu jednostavno – Bosna. Iza tog naslova stoji tekst koji se bavi temom historijske veze Hrvata s Bosnom i Hercegovinom, kulturnim korijenima, ali i osjećajem otuđenosti i zaborava.
U pjesmi se Bosna ne opisuje kao politički entitet, nego kao simbolično mjesto porijekla i duhovne pripadnosti. Prva strofa evocira sliku kolektivne memorije:
„Pjesmo moja, pjevat ću te tamo,
tamo gdje je naša loza počela,
staroj majci, kolijevci Hrvata,
gdje se naša povijest krvlju pisala.“
Kroz pjesmu se spominju – kralj Tomislav i kraljica Katarina – kao simboli hrvatskog identiteta uz poruku da je Bosna prostor važan za hrvatski nacionalni narativ. U tom smislu, pjesma se može tumačiti i kao reakcija na osjećaj političke i kulturne marginalizacije bosanskohercegovačkih Hrvata u savremenom kontekstu.
Iako nije izazvala veliku pažnju šire javnosti niti kontroverze kao neke druge Thompsonove pjesme, “Bosna” se kod dijela publike – posebno Hrvata u BiH – doživljava kao iskaz podrške i potvrde identitetske povezanosti.
S druge strane, kritičari ukazuju na to da pjesma, iako bez izravnih političkih poruka, djeluje nostalgično i nacionalno intonirano, pri čemu naglašavanje povijesnih zasluga i rana može dodatno produbljivati osjećaj etničke zatvorenosti.
Ipak, pjesma ne koristi militarističku retoriku niti otvoreni politički rječnik, već ostaje u granicama muzičke refleksije o porijeklu, bolu i pripadnosti. U tom smislu, Bosna predstavlja nešto mirniji ton u Thompsonovom opusu.
Na kraju, bez obzira na interpretacije, pjesma Bosna pokazuje kako se muzički izraz može koristiti ne samo za zabavu, već i za artikulaciju kolektivnih osjećaja i identitetskih tema – posebno u društvima s kompleksnom prošlošću i još uvijek nedefiniranim unutrašnjim odnosima.
