U isto vrijeme, na istom talasu emocija, gradovi su večeras disali istim ritmom. Sarajevo, Tuzla, Mostar i Banja Luka; Beograd, Novi Sad, Podgorica, Zagreb i Skoplje; potom Pariz, Beč, Minhen, Cirih, Malmö…
Na trgovima, ispred domova kulture, pored rijeka, u kvartovskim kafanama i pred zgradama ambasada, spontano su se formirale kolone svijeća, buketi, fotografije i zastajanja u tišini.
A onda bi tišina pukla – prvim taktovima poznatih melodija koje je cijeli život nosio Halid Bešlić.
U Sarajevu su ulice bile tijesne za ljude koje su došli sa svih strana grada. Dijaspora je odgovarala istom mjerom. U Parizu, pored Seine, improvizovana bina i mali razglas bili su dovoljni da se prolaznici zaustave i pridruže refrenima.
U Beču se kroz glavne arterije grada provukla duga kolona do jednog od centralnih trgova; na prozorima tramvaja pojavile su se male zastavice i papiri sa ispisanim stihovima. U Minhenu su kafići oko Hauptbahnhofa utišali televizore i ostavili otvorena vrata – muzika je izlazila na ulicu.
U Cirihu i Ženevi, u skandinavskim gradovima, pa sve do manjim mjesta u Belgiji i Nizozemskoj, ista slika: diaspora koja je odrasla uz te pjesme, okupljena kao da je porodična večer.
Organizacija je bila minimalna, ali je sve funkcionisalo kao da je uvježbavano mjesecima. Društvene mreže su diktirale satnice, lokalne grupe su donosile razglase, gitare, bubnjeve i zastave. Vremenska prognoza u pojedinim gradovima nije bila saveznik, no ni kiša nije prekidala pjesmu; kišobrani su se pretvarali u pokretne fenjere, a ulice u reflektujuća ogledala svjetla i zvuka.
Repertoar svugdje sličan: balade koje su postale porodični rituali, pjesme koje su pratile svadbe, povratke i rastanke, putovanja i noćne vožnje. Refreni su dolazili sami od sebe. Stariji su iz džepova vadili požutjele uspomene, mlađi telefone – jedan ekran za snimak, drugi za tekst.
Ovaj talas nije nosio politiku, slogane ni govornike. Nosio je jednostavnu, staru, na ovim prostorima rijetko viđenu jednostavnost zajedničkog osjećaja.
Pjevalo se i plakalo, a između strofa stajalo je nekoliko sekundi tišine – taman toliko da se osjeti kako se isti dah dijeli preko granica. Kao da je svaka kuća upisala ime u zajedničku knjigu žalosti.
Noć će se razići, trgovi očistiti. Ali prizor hiljada glasova na istom refrenu – od Sarajeva do Pariza, od Tuzle do Beča, od Skoplja do Minhena – ostaće upisan kao podsjetnik da ponekad jedna muzika, jedan glas i jedan čovjek mogu, bar na večer, vratiti osjećaj bliskosti Balkanu i njegovoj rasutoj djeci.
