Rat donosi neizrecivu patnju i podjele, ali usred tog haosa, ponekad se pojave priče koje vraćaju vjeru u ljudskost. Ovo je priča o jednom Muslimanu, čovjeku koji je riskirao svoj život da spasi deset Srba koje su drugi htjeli da ubiju.
Bilo je to u vrijeme rata, kada su se susjedi, prijatelji, pa čak i članovi porodica, odjednom našli na suprotnim stranama. Mržnja i nepovjerenje širili su se poput vatre, a ljudski životi postajali su samo brojke. Ipak, ovaj čovjek, čije ime možda nikada nećemo saznati, odlučio je da ne postane dio tog besmislenog nasilja.
Jedne noći, dok su borbe bjesnile, grupa od deset Srba bila je uhvaćena i osuđena na smrt samo zbog svoje nacionalnosti. Kada je čuo za njihovu sudbinu, ovaj Musliman nije mogao da ostane po strani. Znao je da su ti ljudi nevini, obični civili, čiji je jedini „zločin“ bila njihova etnička pripadnost.
Uprkos riziku, odlučio je da reaguje. Pristupio je grupi koja ih je zarobila i apelovao na njihovu savjest. Kada riječi nisu bile dovoljne, ponudio je nešto što je tada značilo više od novca – obećanje da će preuzeti odgovornost za njihove živote. Rekao je: „Ako ih pustite, ja ću se pobrinuti za njih. Ako nešto krene po zlu, mene možete kriviti.“
Njegova hrabrost i odlučnost bili su dovoljni da zarobljeni budu pušteni. Ali tu se priča ne završava. On ih je sakrio u svom domu, dijeleći s njima ono malo hrane što je imao, i na kraju im pomogao da sigurno pređu u područje gdje nisu bili u opasnosti.
Ova priča je podsjetnik da čak i u najmračnijim vremenima, ljudskost može nadvladati mržnju. Njegov čin nije bio samo herojski – bio je čin nade za sve nas, dokaz da se ljubav i hrabrost mogu suprotstaviti ratu i podjelama.
Danas, ova priča živi kao svjedočanstvo da je jedan čovjek, vođen moralnim načelima, mogao spasiti deset života. I možda, baš zbog toga, u svijetu još uvijek postoji nada.
