Sedam imena, sedam priča, sedam života nasilno prekinutih. Među njima, tuga je danas posebno duboka zbog Kasima Bajrektarevića. Njegove kosti, ekshumirane u mjestu Pašinac kod Prijedora, konačno će pronaći mir u šehidskom mezarju. Ali taj mir, umjesto da bude olakšanje, donosi još jedan val boli.
Kasimove kosti nema ko spustiti u mezar. Nema majke da ga oplakuje, oca da ga isprati, brata ili sestre da šapatom mole za njega. Bolna istina odjekuje tišinom: niko od rodbine danas nije tu.
Njegova sestra, posljednji tračak nade da će neko njegov, biti prisutan, nalazi se na bolničkom liječenju. Sudbina je htjela da i taj posljednji zagrljaj izostane.
I tako će Kasima u vječni počinak ispratiti oni koji su mu bili prijatelji, poznanici – ljudi velikog srca koji su došli da ispune prazninu. Njihove ruke, iako ne krvno vezane, biće danas Kasimova porodica. Njihove suze, iako možda ne toliko duboke kao one koje bi prolila najbliža rodbina, biće iskrene.
Dolina Sane danas plače. Plače za Kasimom, za šestero koji će ležati pored njega, za hiljadama već ukopanih i za onim nebrojenim dušama čije kosti još uvijek čekaju da ih pronađu, da ih dostojanstveno isprate.
Kasimov tihi ukop je podsjetnik na sve neizgovorene priče, na sve izgubljene nade. Nama ostaje samo da pamtimo, da se molimo i da nikada ne zaboravimo Kasima i sve one poput njega, čiji su životi prekinuti, a sjećanje na njih ostaje kao vječiti zavjet opomene.
