U ovom intervjuu Hadžihafizbegović dijeli svoje poglede na umjetnost, društvo i životni put, pokazujući kako spaja kreativnost s dubokim razumijevanjem društvenih i kulturnih fenomena te posvećenost promicanju kazališne umjetnosti i kulture.
Emir Hadžihafizbegović jedan je od najistaknutijih glumaca i kulturnih djelatnika Bosne i Hercegovine, čiji je umjetnički put obilježen kazalištem, filmom i televizijom. Njegova bogata karijera obuhvaća ratne godine, obrazovanje mladih glumaca te brojne nagrađivane uloge koje su oblikovale regionalnu umjetničku scenu. U ovom intervjuu Hadžihafizbegović dijeli svoje poglede na umjetnost, društvo i životni put, pokazujući kako spaja kreativnost s dubokim razumijevanjem društvenih i kulturnih fenomena te posvećenost promicanju kazališne umjetnosti i kulture piše Večernji
Vaša nova monodrama nosi snažan naslov “Sve je do nas”. Što vas je potaknulo da je napišete i iznesete pred publiku baš sada? Ja sam tu monodramu dugo pripremao, i ona je zapravo bila završena prije nekih četiri ili pet godina. Međutim, nisam je tada izvodio. Napisao sam tekst i pohranio ga, jer sam imao mnogo drugih obaveza,u teatru, na filmu,i jednostavno nisam imao vremena da krenem u ozbiljniju turneju.
U međuvremenu se situacija, i unutar Bosne i Hercegovine i u cijelom okruženju, do te mjere poklopila s tekstom koji sam napisao, da je danas monodrama aktualnija nego kad sam je stvarao. To je priča o profesoru matematike koji ostaje bez posla na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. Ja ga igram, Nedima Hadžića, i kroz njegovu sudbinu zapravo govorim o društvenim anomalijama unutar Bosne i Hercegovine. No, to nije samo lokalna priča; to je priča o destrukciji i urušavanju sistema vrijednosti u cijelom okruženju, možemo reći i u Europi, pa i u svijetu. Svijet se danas nalazi na raskršću.
Kojim će putem krenuti? Hoće li se pravni sistem do kraja urušiti? Hoće li nestati Ujedinjeni narodi? Hoće li nestati sudovi? Hoće li pasti pravni sistemi ili će se svijet resetirati i ponovno uspostaviti neki, kako bih rekao, društveni kontekst u kojem će osnovne i civilizacijske vrijednosti ponovno imati značenje?
Što vas je inspiriralo da kroz lik profesora matematike progovorite o ovim društvenim problemima i globalnim pitanjima? Ta monodrama nastala je iz moje frustracije i nemoći da snagom argumenata polemiziram s ljudima. U njoj postoji jedna rečenica u kojoj kažem: “Ako u jednom društvu argument, kao sredstvo komuniciranja, pogine i postane beznačajan, to društvo tone u besmisao.” Moja najveća nemoć posljednjih trideset godina, od završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu, jest to što se često nalazim u situacijama kada ne mogu snažnim i jasnim argumentima polemizirati s ljudima. To je kao da netko sad uđe na ovaj naš intervju i tvrdi da ga radimo u Splitu. Mi kažemo: “Nije Split, ovo je Zagreb, hotel Antunović.” On, međutim, i dalje ponavlja: “Ne, ovo je Split.” Kad ja treći put kažem “Zagreb”, a on i dalje tvrdi “Split”, ja zapravo ulazim u fazu mazohizma.
Upravo ta vrsta mog osobnog krika prisutna je u monodrami. Govorim o trijumfu neznanja, trijumfu prosječnosti i trijumfu, kako bih rekao, ljudi bez diploma – ljudi koji ne znaju raditi svoj posao. Pad obrazovnog sistema, pad osnovnih civilizacijskih normi doveo je do atrofije društva. U pitanju je, dakako, bosanskohercegovačko društvo, ali situacija nije mnogo bolja ni u nekim europskim zemljama, niti u Americi, niti u Rusiji. Jednostavno, nedostaje ozbiljnih, pametnih i obrazovanih lidera. Postoji jedan film koji jako volim, “Amadeus”. To je film o Mozartu. Tom Hulce igra Mozarta, a F. Murray Abraham Salierija. Svijet je danas preplavljen Salierijima, a nedostaje Mozarta. Monodrama “Sve je do nas” dobila je taj naziv upravo zato što vjerujem da imamo mogućnost kontrolirati vlastite živote. Ispred nas je naprava koja se zove mobitel, ona je naglo ušla u naše živote i promijenila mentalnu matricu. To se događa ljudima diljem svijeta.
U jednom dijelu predstave govorite o “zombijima” i “paralelnom sotonskom svijetu” koji nam se nameće. Mislite li da umjetnost danas još uvijek ima snagu probuditi ljude iz tog virtualnog sna? Vi, kad nešto kupujete, ne znam, kad kupite peglu, dobijete uputu za upotrebu. Kad kupite mikrovalnu pećnicu, dobijete uputu za upotrebu. Kad kupite roštilj, opet uputu za upotrebu. A ovo što nam je stiglo, ovi mobiteli i sve te nove tehnologije, došlo je bez ikakve upue za upotrebu. Jednostavno, mislim da su društvene mreže stvorile jedan veliki jaz među ljudima. Došlo je do otuđenja, do imitacije života. Mi svi, zapravo, živimo u jednom Matrixu. Pokušavamo izaći iz tog Matrixa, pokušavamo iz tog akvarija udahnuti malo zraka, ali imam osjećaj da smo svi zarobljeni u nekom svom Aquariusu. Naziv “Sve je do nas” upravo govori o tome da smo mi suvereni vladari vlastitih života. Svatko od nas ima svoj posao, vi ste novinar, naš prijatelj koji s nama vodi ovaj razgovor je ozbiljan fotograf, ja sam glumac. Netko je automehaničar, netko frizer, netko recepcioner…
ali svi mi imamo dovoljno vremena da svoje živote organiziramo tako da stvorimo svoj mali mikrokozmos, u kojem ćemo biti zaštićeni od “zombija”, od tog Matrixa, od tog paralelnog, gotovo sotonskog svijeta koji nam se nameće. Znači, “Sve je do nas” je zapravo interaktivni događaj, predstava s publikom. U njoj izvodim gledatelje na scenu, uključujem ih u priču, jer samo tako, zajedno, možemo izaći iz tog Matrixa. Nećemo sada otkrivati sve tajne predstave..26. studenog u Zagrebu , u SKC-u, Studentskom kulturnom centru. Nakon toga igra u Splitu 27. studenog i u Osijeku 25. studenog. To je tek početak turneje predstave po Hrvatskoj. Igrao sam je i ranije, u Opatiji, u Sisku, u Splitu, u Zagrebu… Ponavljam, igrao sam je na više lokacija diljem Hrvatske, uključujući i manje intimne prostore, primjerice u Zagrebu prije otprilike dvije godine. No ovo je sada pravi posao i prava turneja, koja počinje 25. studenoga. Ne želim sada previše govoriti o sadržaju predstave, to sam već djelomično učinio – niti o njenoj kvaliteti. To nije stvar kućnog odgoja, nego neka procijeni publika koja će doći i pogledati predstavu.
Osjećate li ikada strah ili odgovornost zbog mogućeg ponavljanja strahota iz prošlosti regije? Ne, ja sam sa strahom završio još davno, prestao je i počelo je samopouzdanje. Sa strahom sam, kako bih rekao, dobio bitku još u razdoblju od 1992. do 1996., jer su situacije kroz koje sam prolazio tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu bile zaista eksplicitno teške i traumatične. Dakle, straha sada nema. Ako me pitate čega se bojim, moj jedini strah je primitivizam, jer primitivizam na kraju rađa fašizam.
Ne bojim se novog rata, ne bojim se leta avionom, visine, niti lifta koji zapne na nekom katu. Ali bojim se primitivizma. Ta količina primitivizma kojom smo okruženi je vrlo alarmantna, posebno na društvenim mrežama i raznim aplikacijama. Društvene mreže imaju dvojak karakter. S jedne strane, one su poput oplemenjenog uranija koji se koristi za liječenje raka – dobar alat, prozor u svijet. S druge strane, od istog se materijala može napraviti atomska bomba, utočište i gnijezdo za primitivce. Nerealizirani, ispražnjeni, frustrirani ljudi tamo dijele svoje komplekse sa cijelim svijetom. Primjer: govor Gabriela Garcíe Márqueza na dodjeli Nobelove nagrade za književnost 1982., za “Sto godina samoće”, koji sam ja naučio napamet jer je genijalan, sada je dostupan cijelom svijetu zahvaljujući internetu. Ali istovremeno, ista platforma omogućava nerealiziranim osobama da ih svi vide. Tako društvene mreže istovremeno oplemenjuju i uništavaju.
Glumili ste u hrvatskom filmu koji je bio kandidat za Oscara, upravo prikazanom u Varšavi. Što vam znači taj projekt i kako je izgledalo iskustvo rada na njemu? To je bio jedan dugoročan proces. Film “Lijepa večer, lijep dan” režirala je Ivona Juka, a producirala njena sestra Anita Juka. Za mene je to, iako sam “stari vuk”, bilo jedno novo iskustvo. Film nisam gledao sve do Festivala u Varšavi. Vratili smo se s Varšava Film Festivala prije nekih desetak dana. Prije toga, film je imao svjetsku premijeru u San Franciscu, gdje smo osvojili nagradu publike. U Varšavi smo također nagrađeni, a zatim je film stigao u Atlantu, gdje smo osvojili tri nagrade: za najbolju režiju, najbolji film i najbolji glumački ansambl. Radi se o jednoj potrebnoj dramskoj strukturi i psihološkom trileru koji prati vremensku elipsu od 1941. do 1955. godine. Priča prati dolazak NDH i završava na Golom otoku. Unutar te dramaturgije imamo priču o četvorici momaka koji su bili u ratu i vraćaju se kući. Zapošljavaju se kod mene – ja sam direktor Agitpropa. Međutim, dolazi period Informbiroa 1948. zbog “pogrešnih rečenica”, ljudi se hapse i odlaze na Goli otok. Njihova sudbina vodi ih na Goli otok otprilike na polovici filma. U tom trenutku mijenjam svoju ideologiju i pokušavam, koliko je moguće, spasiti sudbine s Golog otoka. Nećemo otkrivati do kraja kako film završava.
Koja su vaša očekivanja i osjećaji prije hrvatske premijere filma? Ja sam sretan što je film tako dobro primljen u Varšavi. Nakon projekcije dobili smo zaista ovacije. Vratili smo se iz Varšave i sada se čeka hrvatska premijera filma. Kada će se to dogoditi, pitanje je za producente, a ne za mene kao jednog od nositelja glavnih uloga. U filmu ima još sjajnih velikih uloga. Suradnja s Ivonom nije bila laka, ali joj čestitam na još jednom velikom filmu. Ona je režirala i film “Ti mene nosiš”, koji je prije gotovo petnaest godina završio na platformi Netflix. Radi se o izuzetno talentiranoj autorici i redateljici.
Svi čekamo da vidimo kako će domaća publika reagirati na film, jer je najodgovornije stati pred publiku koja zna prepoznati dobar film i koja ima senzibilitet za kvalitetnu kinematografiju. Hrvatska ima nekoliko značajnih filmskih festivala, i drago mi je što sam dio ovog projekta, pogotovo jer me fasciniralo to što film izgleda kao da je koštao 10 milijuna dolara ili eura. Toliko je grandiozan u vizualnom smislu, a zapravo znam koliko je film teško produciran. Sestre Ivona i Anita Juka radile su ga u režimu “low budget”, često smo prekidali snimanje zbog nedostatka novca. Osim čestitke na sjajnom filmu, ja im čestitam na trudu, upornosti i odluci da po svaku cijenu snime ovaj film.
Angažirani ste i na novom projektu, seriji, možete li otkriti nešto više o tome? Trenutačno radim na seriji u Sarajevu pod nazivom Dva svijeta različita. To je serija koja je prije nekih desetak godina imala sjajan uspjeh, a sada radimo njezin remake. Ja igram glavnu ulogu, a seriju režira Elmir Jukić. Ovoga puta produkcija Fist odlučila je napraviti prvih desetak epizoda, pa ćemo vidjeti kako će dalje ići.Također, u Zagrebu pripremam nešto jako značajno. Dubravko Mihanović, dramaturg iz Gavelle, piše namjenski tekst za duo dramu. Partnerka bi mi trebala biti sjajna Nina Violić. Tekst je još u povoju, ali duboko vjerujem da ćemo ga imati do početka veljače iduće godine. Jako sam sretan što ću surađivati sa Ninom Violić. Ne bih otkrivao dramaturgiju teksta ,Dubravko ga piše već nekoliko mjeseci. Dobar sam prijatelj sa Ninom, ona je velika glumica s impresivnim glumačkim opusom. Idemo step by step, ali to nam je okvirni plan, i duboko vjerujem da ćemo početkom proljeća imati tekst i krenuti s realizacijom projekta.
Ne bih otkrivao dramaturški proces teksta, Dubravko ga piše već dugo godina. Ja čekam priliku da nešto napravim s Ninom Violić. Mi smo dobri prijatelji, ona je velika glumica s impresivnim glumačkim opusom. Idemo step by step, ali to nam je okvirni plan, i duboko vjerujem da ćemo početkom proljeća imati tekst i krenuti s realizacijom projekta.
Iza vas je više od 80 uloga, kako danas birate projekte i što vas još može izazvati kao glumca? Da, to je dobro pitanje. Ja sam specifičan glumac. Odbijao sam glavne uloge, a prihvatio sam uloge koje sam snimao jedan dan. Dakle, ne postoje velike i male uloge – postoje dobre i loše uloge. Primjerice, radio sam s Brankom Schmidtom u Hrvatskoj na četiri filma, a imao sam sedam dana snimanja. Čak i u filmu “Metastaze” imao sam samo jedan dan snimanja, ali ono što sam odigrao koristilo se za trailer filma. Mene privlače uloge koje prolaze kroz moju duhovnu vertikalu i s kojima se mogu identificirati u skladu s mojim glumačkim senzibilitetom. Takve uloge vraćam redatelju s jasnim prijedlozima. Bilo je situacija da sam odbijao glavne uloge, a prihvatio uloge koje su trajale samo jedan dan snimanja.
Koliko se promijenila filmska i kazališna scena u regiji od vremena kad ste počinjali do danas? Da, to je još jedno dobro pitanje. Ja sam 1986. godine diplomirao, dakle, iduće godine obilježavam četrdeset godina umjetničkog rada. Naravno, s promjenom koju je donio tehnološki prasak, posebno u posljednjih dvadeset godina, promijenila se i estetika u teatru i na filmu. Film i teatar prolaze kroz svojevrsnu krizu, ne krizu publike ili konzumenata, nego krizu ideja i pristupa poslu, koji sada doživljava svoju metamorfozu. Klasični teatar sve više ustupa mjesto postmodernim formama: teatar svjetla, teatar pokreta, teatar miješanih tehnoloških elemenata koji na neki način preuzima glumčevu dušu. Ja sam, kako bih rekao, stari vuk i baštinim pravac u teatru koji zovem psihološki realizam. Igrao sam antičke drame, postmoderni teatar, vodvilj, komedije dell’arte, renesansne komedije, građanske i nove drame. Ali ja sam fan klasike.
Volim Gogolja, Čehova, Arthura Millera, Ranka Marinkovića, Krležu. Volim dramske pisce poput Shakespearea, Sofokla, Aristofana, gdje je glumac u centru pažnje.
Kriza u teatru posebno se osjetila u vrijeme korone. Broadway je bio zatvoren godinu i pol dana, Metropolitan opera također, i teatar je doživio ogroman udarac od kojeg se još oporavlja. Nisam sklon teorijama zavjere, ali odluka da se pozorišta zatvaraju dok su tramvaji u Sarajevu puni ljudi bila je apsurdna. Jedni drugima su puhali u potiljak, a u mom teatru, gdje sam bio ravnatelj Kamernog teatra 55, publika je morala biti udaljena pet metara. Kada sam pitao nadležne zašto su tramvaji puni, a u teatru može samo četrdeset ljudi, odgovor nisam dobio.
Kako mislite da će teatar preživjeti ovu krizu i vratiti publiku, s obzirom na promjene u estetskim pristupima i očekivanjima gledatelja?
Teatri se i danas pune, ali estetika koja se sada nudi nije moj par cipela. Teatar se ne smije posmatrati kroz selektivne pristupe i elitizam. Postmoderni teatar često stvara kaste publike. Postmodernistima sumnjiv je svaki teatar i njegova estetika a salu pune frizerke, automehaničari,kućanice, medicinske sestre i ja sa tom blasfemičnom podjelom publike na elitu i male obićne ljude polemiziram sa postmodernistima. Jednom sam napisao pismo kvazi redateljima da pogledaju filmove poput Amadeusa ili Shakespearea – za koga su stvarali ta dva grandiozna umjetnika? Legitimitet velikim umjetnicima daju mali, obični ljudi. Tako je bilo i na Mozartovim operama, gdje su ljudi dolazili, donosili večere, stavljali za stol i uživali u Mozartovim operama.
Oni su rekli: “Ovo je fenomenalno.”Teatar od stare Grčke do danas ima dva zadatka: otvarati probleme i popravlja ljude. U teatar su dobrodošli svi, i to me posebno veseli kada je u pitanju moja monodrama koja će uskoro krenuti po Hrvatskoj. Moja publika je vrlo heterogena i polivalentna,dolaze univerzitetski profesori, učenici i studenti, sportaši, automehaničari, vodoinstalateri, frizerke, penzioneri, tinejdžeri,i svi uživaju u predstavi. Time sam, kroz svoj umjetnički i narativni rad, ostvario kontakt s vrlo raznolikom publikom, kako po starosnoj dobi, tako i po obrazovanju.
Rođeni ste u Tuzli i živite u Sarajevu. Gdje se zapravo osjećate kao kod kuće,u Tuzli ili u Sarajevu? Ja istinski dom osjećam tamo gdje je moja obitelj. Ne vjerujem u teoriju da ti je dom tamo gdje ti je ugodno, nego gdje su tvoji najbliži. Moja obitelj je u Sarajevu: supruga, kćerka, sin i unuk, i upravo tu se najbolje osjećam. Ipak, volim povremeno otići u Tuzlu, moj rodni grad. Nažalost, moji roditelji više nisu živi, ali tamo mi je brat i imam mnogo prijatelja. Tuzla je grad gdje sam završio osnovnu i srednju školu. Otišao sam iz Tuzle sa 20 godina, što znači da već četrdeset i četiri godine živim u Sarajevu.
Koliko vam je obitelj bila oslonac u svim tim godinama javnog, ali i često turbulentnog života? Ja imam četiri stupa na kojima stoji moj život. Prvi je stup – Bog. Drugi je stub moja obitelj. Treći je moj posao, gluma. I četvrti stup – moja domovina, Bosna i Hercegovina. To su četiri stupa koja me određuju: Bog, obitelj, gluma i domovina. I kad se neki od tih stupova naruši, ja se ne osjećam dobro. Kad vidim formalnosti u vjeri, osobu koja formalno, a ne suštinski vjeruje u Boga, nije mi dobro. Kad mi netko ugrozi obitelj, nije mi dobro. Kad se naruši posao, nije mi dobro. I kada se događaju ružne stvari u mojoj domovini, Bosni i Hercegovini, također nije mi dobro.
Kako održavate ravnotežu između ta četiri stupa u svom životu? Vrlo važan segment je i moja obitelj. Moja kćerka je mladi filmski producent, sin je diplomata i radi u Ministarstvu vanjskih poslova, a supruga mi je obiteljski psiholog. Unutar obitelji nalazim sigurnu citadelu, tvrđavu koju otvaramo samo onima kojima želimo. Jedan od razloga zbog kojih sam napravio ovu monodramu je upravo briga za obitelj, jer vidim kako se mnoge obitelji raspadaju. Vidim kako u njih ulaze poroci – alkohol, droga, kladionice i slično. Jedna od poruka moje predstave jest da moramo obitelji vratiti dostojanstvo, civilizacijsko, božansko, mjesto morala, etike i empatije.
Smatrate li da današnje društvo dovoljno cijeni obitelj i njene vrijednosti? Najviše me pokreću ljudi. Ja sam altruist i volim ljude. U interakciji s ljudima, u pronalaženju konsenzusa oko mnogih stvari, nalazim energiju i snagu. Kontakti s ljudima me najviše pokreću. Putovao sam cijelim svijetom zbog posla, a inače volim putovati. Zaboravio sam čekiranje karata, hotele, hranu, ali nisam zaboravio ljudske likove. Ljudi te u životu mogu razočarati, ali te mogu i podići. Volim jednu Marxovu rečenicu, citirajući Williama Faulknera na dodjeli Nobelove nagrade 1982. godine, Faulkner je tada imao četrdeset i devet godina, a ta rečenica govori o snazi pojedinca i njegovoj mogućnosti da mijenja svijet. Duboko vjerujem da će svijet doživjeti neki reset. Hoće li netko pogrešno stisnuti dugme ili neće, to ne znam.
Mogući je veliki prasak, ali vjerujem da će se stvari resetirati i da će generacije koje dolaze živjeti u svijetu bez ratova, u svijetu gdje će dobro biti aktivno, a zlo pasivno. Jednostavno je nemoguće da s ovako mnogo neznanja, prosječnosti, loših lidera, sotonskih poruka i transrodnih ambijenata u kojima se djeci od sedam godina nudi da izaberu što će biti, svijet nastavi funkcionirati normalno. Taj mjehur će jednom puknuti. Živimo u civilizacijskoj inverziji, gdje je zlo aktivno, a dobro pasivno. Moramo stvoriti perpetuum mobile da dobro bude aktivno, a zlo pasivno. Do te situacije moramo doći, angažirajući se svatko ponaosob.
Mislite li da svaka osoba može pridonijeti promjeni društva, pa i svijeta? Iz monodrame “Sve je do nas” proizlazi poruka da mi možemo promijeniti svijet ako imamo dovoljno volje, dovoljno empatije jedni prema drugima i ako se vratimo iskonskim ljudskim vrijednostima.
Često govorite da je vaš patriotizam human, a ne isključiv, kako ga danas definirate? Ali postoji jedna rečenica: patriotizam je nerijetko utočište hulja. I u patriotizmu se znaju kriti vrlo zli ljudi. No, ja imam svoju teoriju. Meni su često spočitavali da se bavim politikom, što je zapravo neistina – to je laž. Ja sam samo imao svoj politički stav. Dakle, nisam želio ostati u zoni konformizma. Mogao sam promatrati situaciju u Bosni i Hercegovini sa strane i ne reagirati. To bi za mene bio kukavičluk. U jednom tekstu sam jučer govorio o tome i ponovit ću: Znate, Muhammad Ali nije htio ići u Vijetnam. Zbog svog političkog stava izgubio je titulu svjetskog prvaka i dvije godine nije mogao boksati. Marlon Brando nije htio primiti Oscara za film Kum zbog ugnjetavanja Indijanaca. Jean-Paul Sartre je odbio Nobelovu nagradu.
Charlie Chaplin je istjeran iz Amerike bez prava povratka. Sean Penn je prije tri godine u Kijevu izvadio Oskara za Mističnu Rijeku i dao ga zelenom. Gabriel Garcia Marquez je zbog svog političkog stava morao otići iz svoje države u kojoj je rođen i otišao iz nje. Dugačak je spisak umjetnika koji su zbog svog političkog stava imali velike probleme. Ja sam svoju cijenu političkog stava platio i nije mi zbog toga žao. Sve bih isto ponovio. Nikad se nisam bavio politikom, ali sam imao politički stav. Živjeti na tako neuralgičnoj geopolitičkoj poziciji, kakva je Bosna i Hercegovina, a biti nijem, ne komentirati i ne zauzeti stav nad pogromom nevinih ljudi samo zato što nose drugačija imena,za mene bi to bio kukavičluk. Ponosan sam na svoj politički stav, a ne na bavljenje politikom.
Postoje li trenuci u vašem životu kada ste rekli: “Dosta mi je glume, više ne želim ništa od toga”? Gluma je moja strast i ljubav. To je izvor moje egzistencije. Nikad nisam imao drugačiji odnos prema glumi. Naprotiv, kako starim, sve više volim svoj posao. Kad sam upoznao Roberta De Nira, razgovarali smo, i pitao me koliko mi je godina. Tad mi je bilo 55, a on je rekao: “Jesam li zdrav?” Nisam bio baš najzdraviji, imao sam malo problema sa šećerom. “Koliko imaš filmova?” – pitao je. Tad sam imao blizu pedeset i nešto, a sada sam na 71. Moj film s Jukom bio je moj 71. igrani film, a samo u Hrvatskoj 19. On je rekao: “Što budeš stariji, sve ćeš više voljeti svoj posao.” I zaista je tako. Glumaca ove generacije, makar u Bosni i Hercegovini, fali, a ja sada imam više poziva za uloge nego kad sam završio akademiju ili imao 30, 40 ili 50 godina. Uskoro će me zvati da igram i neke penzionere. Čak sam dobio poziv za predstavu u kojoj igram starca, vremešnog čovjeka, još uvijek sa šminkom.
Kako danas gledate na odnos politike i kulture u BiH i regiji? Pa ja mislim da je kultura duboko vezana s politikom, što se vidi u svemu što je napisano u dramskoj strukturi od stare Grčke pa do danas. Politika je ono na čemu inzistira svaka Antigona, svako Shakespeareovo djelo, Macbeth, Othello, Dostojevski. Sve to, kako bih rekao, politika jest. Što su Strindbergova djela nego politika? Politika nije nikakva proskribirana kategorija – politika je nešto što je kroz povijest na ovim geografskim prostorima često dobilo prerogative nepotizma, korupcije, pohlepe itd. No kroz povijest politika je bila i vrlo moralna kategorija. Primjerice, rimski senat, gornji i donji dom britanskog parlamenta, američki kongres koji je izglasao ukidanje ropstva – sve su to primjeri politike u moralnom kontekstu. Riječ politika dolazi još iz Aristotelova vremena i označavala je onoga tko se bavi javnim životom. Suprotno tome, riječ “idiot” označavala je onoga tko se politikom ne bavi. Bavljenje politikom nije nikakva prokleta rabota, to je bavljenje sudbinom ljudi, sudbinom naše djece. Nažalost, nakon raspada Jugoslavije stvorile su se male države. Ako se trebala raspasti, neka se raspala, ali nisam siguran da je sada u tim zemljama, nastalim iz raspada Jugoslavije, situacija puno bolja. Mali čovjek je ponovno ugrožen, srednji sloj je nestao. Odgovaram sada više na pitanje o politici, a manje na vaš upit o vezi politike i kulture.
Ono što je sasvim izvjesno jest da kulturna atrofija traje zbog malog ulaganja politike u kulturu. To su simbolična ulaganja, gotovo nula. Ja mislim da zemlja koja želi svoju promociju mora mnogo ulagati u kulturu i u sport. Hrvatska je tu pametno postupala, već u vrijeme Franje Tuđmana ulagali su velike novce u sport i kulturu, i hrvatski sportaši donijeli su sjajne rezultate u nogometu, košarci, vaterpolu, rukometu i atletici. To je prečica kojom se država promovira. Silne nagrade koje je bosanskohercegovačka kinematografija dobila – Oscar, Zlatni medvjed u Berlinu, Zlatna palma u Cannesu – bile su veći prozor u svijet i više se o nama saznalo nego što je diplomacija uspjela učiniti u zadnjih 30 godina. I nekako mislim da što više ulažeš u kulturu i sport, to će te više ljudi u svijetu cijeniti.
Nedavno ste izgubili dragog prijatelja, Halida Bešlića – kako se nosite s tim gubitkom i što Vam je Halid značio u životu? Halida sam upoznao 1981. godine, u sarajevskom kafiću Lisac. To su bile četrdeset četiri godine intenzivnog prijateljstva, četrdeset i četiri godine susreta u Bosni, Hrvatskoj, Sloveniji, Americi, Skandinaviji, Njemačkoj – po cijeloj Europi. Jako mi je teško, sjećanja me potpuno preplave. Život je, kako bih rekao, mudra priprema za smrt. Svi smo mi smrtnici. Čovjek kad se rodi, njegov put prema smrti počinje od male bebe pa sve do groba. Znali smo da je Halid bolestan i da je bolest opasna. Ali kako vrijeme prolazi, sjećanja me sve više pogađaju. Za četrdeset i četiri godine našeg prijateljstva… Nekad treba matematiku pozvati u pomoć: svake godine bilo je barem dvadeset druženja. Četrdeset i četiri godine, to je više od tisuću susreta. Nijedan od njih nije trajao manje od tri do četiri sata. Kad čovjek sve to meditira i procesuira, ostaju sjajne uspomene. S Halidom se odvalio jedan veliki komad Bosne.
Vidjeli ste kako je ispraćen. Velika zahvala njegovim hrvatskim fanovima koji su ga ispratili u Zagrebu, Splitu, Rovinju, Poreču, Rijeci, Slavonskom Brodu, Osijeku. Ako sam neki grad zaboravio, bilo je vjerojatno još nekoliko gradova. Halid je bio poseban čovjek, neobičan. Malo ljudi zna da je Halid Bešlić bio izuzetno obrazovan. Imao je veliku privatnu biblioteku, čitao klasike, rješavao križaljke. Jako mi fali i falit će velika praznina. S jedne strane, praznina je uz Halida, a s druge strane ostaju njegove legendarne pjesme. Kad čujem njegov glas, bilo na radiju ili kod kuće dok slušam njegove pjesme, nekako kao da nas opet sve odozgo gleda. Veliki, veliki čovjek.
Ne znam što bih više mogao reći o njemu. Njegova legendarna rečenica, koju bih poslao satelitom da traži znakove života u svemiru: “Volio bih da me pamte kao dobrog čovjeka, a ne samo kao dobrog pjevača.”
Kako ste se osjećali sutra dan rano ujutro, kada ste otišli ranije i proučili Fatihu (molitvu) Što vam je prolazilo kroz misli? To je običaj, tradicionalno, da se nakon dženaze (pokop), ujutro ili tijekom sutrašnjeg dana, ponovno dođe, pregleda i malo sredi mezar ili grobno mjesto. To je jednostavno dio naše tradicije. Ispušio sam jednu cigaretu, malo se s njim ispričao tog jutra i potom krenuo za Varšavu. Osjećaj… kako bih rekao, nije mi to bilo prvi put. Radio sam to i nekim drugim dragim ljudima. Neposredno prije svog preseljenja bio sam i na mezaru svog oca. Moj je otac također preselio, tako da je to dio tradicije i jedan duhovni razgovor, onaj vrlo intiman. A što smo se tog jutra ispričali, neka ostane među nama.
Za kraj, što mislite,hoće li nova generacija imati ljude karizmatične, autentične i životne poput Halida? Ja mislim da hoće. To je upravo ona Foltnerova rečenica: “Ne pristajem na kraj čovjeka.” Stasaju nove generacije koje imaju problem identiteta, problem socijalizacije, problem poroka o kojima sam govorio, problem jednog, kako bih rekao, paralelnog svijeta. Znate, kad sam ja odrastao, vrag je bio uvijek oko nas, đavao je bio tu. U mojoj mahali bilo je alkoholičara, ljudi koji su tukli svoje žene, bilo je i onih koji su završavali po zatvorima zbog raznih kriminalnih djela, ali to je ipak bilo u tragovima. Na neki način, to je bio off-svijet.
A sada je taj paralelni sotonski svijet, koji se nekad odvijao kraj nas u tragovima, postao in, dok su naši dobri odgoji gurnuti u off. E, to je ta civilizacijska inverzija o kojoj sam govorio. I nešto tu moramo učiniti. Sve je do nas – mi to možemo promijeniti. Uvijek se možemo vratiti dobroj knjizi, dobroj muzici. Uvijek možemo ostaviti mobitel po strani, barem nedjeljom, i provesti 24 sata – od kraja subote do početka ponedjeljka – sa svojom djecom, u prirodi. Znači, sve je do nas. Ne smijemo pristajati na tu manipulaciju, na tu eutanaziju duha. Ne smijemo pristajati na ono što nam se servira – padati u letargiju, pesimizam, depresiju, piti antidepresive i slično. Moramo se, kako bih rekao, isprsiti i toj pošasti stati na crtu. Ja sam joj stao na crtu i ne želim živjeti u matrixu. Poručujem svima: napravite napor, izađite iz Matrixa, izronite iz tog Aquariusa. A može se izroniti – jakom voljom i odlukom da ne pristaneš biti zombi.
