Vuk Drašković, poznati pisac i bivši srbijanski političar, prije dvije godine objavio je roman Monah Hokaj, djelo koje izaziva snažne reakcije jer se bavi najmračnijim epizodama opsade Sarajeva. U romanu piše o snajperisti kojeg je tajna služba UDBA regrutirala u specijalnu jedinicu. Od prvog dana opsade ubijao je muškarce, žene i djecu, bez imalo griže savjesti. Među pojedinim srpskim krugovima bio je hvaljen i slavljen, dok je Drašković kroz njegovu priču opisao ono što naziva „sarajevskim safarijem“.
Metak u magli i užasna spoznaja
Početkom decembra 1993. godine granatiranje Sarajeva privremeno je utihnulo, a gusta sumaglica spustila se nad grad. Snajperista iz romana približio se svom položaju kako bi bolje vidio mete u dijelu grada oko Baščaršije. U magli je spazio osobu u bundi kako žuri prema Sebilju s kantom u ruci. Nije znao je li riječ o muškarcu ili ženi, niti je li dijete koje se kretalo u blizini s njom. Kako je ispričano u romanu, „bilo mu je svejedno“.
Prvim hicem osoba je pala na tlo, kanta se otkotrljala, a dijete je potrčalo i leglo preko beživotnog tijela. Snajperista je pucao još jednom. Dan poslije, u lovačkom domu na Palama, gdje su se okupili ratni politički i vjerski lideri, vojni komandanti i akademici, snajperisti su pozvani na slavlje. U kasnim poslijepodnevnim satima neko je uključio tranzistor da se čuju vijesti Radija Sarajeva.
Objavljeno je da prethodnog dana, iako grad nije granatiran, srpski snajperisti ubili su 28 civila, uključujući osmero djece. Među žrtvama su bili arheologinja Amra Fejzović i njen šestogodišnji sin Jugoslav.
U tom trenutku, prema Draškovićevom opisu, snajperista je shvatio da je ubio vlastitu suprugu i sina. Sjećanje ga je probolo poput noža — davne 1986. godine Amri je rekao da bi sinu dao ime Jugoslav. Uslijedio je lom živaca: snajperista je urlao, proklinjao sebe, državu, vojsku i one koji su ga regrutovali. Nasrnuo je čak i na generala, kojem je, u naletu bijesa, zubima otkinuo dio uha. Savladali su ga vojnici i zatvorili u podrum, u prostoriju u kojoj se čuvao krompir.
Dijagnoza, ludnica i pokušaj bijega od odgovornosti
Ujak mu je uspio dovesti psihijatra, bivšeg profesora Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Dijagnoza je bila teška: paranoidni poremećaj ličnosti. Liječnik je zapisao da osoba u takvom stanju nije sposobna za suđenje. Snajperista je zatim prebačen u psihijatrijsku ustanovu u Beogradu, gdje je ostao do kraja rata, pod stalnim nadzorom tajne službe.
Primarno je strahovao da bi ga mogli proglasiti izliječenim i poslati na Kosovo, pa je pokušao izvršiti samoubistvo popivši bočicu tableta za spavanje. Kako navodi roman, vjerovao je da ga Udba drži izoliranog jer bi, ukoliko bi se našao pred sudom, mogao otkriti imena nalogodavaca.
Nije znao da je u međuvremenu osnovan Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju. Jednog dana u sobu mu je ušao izaslanik Ministarstva pravde s dokumentom u ruci — optužnicom za zločine protiv čovječnosti zbog ubistava civila u Sarajevu, uključujući i djecu. Snajperista iz Draškovićevog romana, pod imenom Simon Olujić zvani Hokaj, bio je zvanično optužen.
Izaslanik mu je kratko poručio da će „više nego uskoro morati napustiti ustanovu“.
Roman završava kao mračna alegorija o zločinu, odgovornosti i monstruoznom mehanizmu koji je mladića pretvorio u snajperistu bez savjesti — sve dok metak koji je ispalio nije pogodio njegov vlastiti život.
