Na Gradskom mezarju Crkvice klanjana je dženaza maloj Asali Selimić, koja je na Ahiret preselila 22. novembra 2025. godine u dobi od samo devet mjeseci. Dženazu je predvodio efendija Haris Hećimović, koji je na Facebooku objavio potresnu poruku koja je duboko dirnula javnost širom Bosne i Hercegovine.
Efendija je napisao da je Asali bila kćerkica njegovog prijatelja iz djetinjstva, Adnana Selimića, te da mu je porodica ukazala posebnu čast omogućivši mu da predvodi dženazu. Zahvalio se i imamu Ensar džamije, Ahmedu Agetoviću, koji mu je ustupio svoje mjesto.
“Stajao sam pred tabutom dugim samo sedamdesetak centimetara”
Hećimović je opisao trenutak koji ga je najviše pogodio — stajanje pred malim, bijelim tabutom:
“Srce mi se stezalo. U takvom trenutku čovjek ne može a da ne pomisli na Allahovu milost, prema tom djetetu, ali i prema njenim roditeljima. Njima je danas najteži dan u životu. Izgubili su dio sebe.”
Naglasio je da je bol roditelja nakon gubitka djeteta nemjerljiva, te da takvo iskušenje nosi težinu koju je teško opisati riječima.
“Asali je otišla čista, bez grijeha – kao mala ptica prema Gospodaru”
Efendija je u poruci istakao ljepotu islamskog učenja, koje roditeljima ostavlja nadu i snagu:
“Asali je otišla čista, bez grijeha, kao mala ptica prema Gospodaru svjetova. Njeni roditelji pokazali su veličinu imana: bili su zahvalni kada im je darovana, zahvalni su i sada kada je vraćena Onome kome je pripadala.”
Podsjetio je na hadis koji obećava Džennet strpljivim roditeljima, navodeći da gubitak djeteta nosi i veliku Božiju nagradu onima koji u boli ostanu postojani u vjeri.
“Rastanak nije kraj, djeca nas preteknu na putu prema Džennetu”
U jednom od najdirljivijih dijelova poruke, efendija je napisao:
“Djeca koja odu prije roditelja ne gube se, ona nas samo preteknu na putu prema Džennetu. Mali tabut danas nas je više naučio nego stotinu govora.”
Naveo je da smrt djeteta ne znači prekid, već privremeni rastanak i nadu u ponovni susret u vječnom svijetu.
“Ništa nije naše, sutrašnji dan nam nije obećan”
Poruka završava snažnim podsjetnikom na prolaznost života i važnost dobrih djela:
“Ništa nije naše. Sutrašnji dan nam niko nije obećao. Pred Gospodara ne idemo starošću, nego Njegovom odredbom. Sa sobom nosimo samo djela. Dijete je stiglo na cilj, a mi smo ostali na ispitu.”
