Dok se u Bosni i Hercegovini obilježava Dan državnosti, u gradovima se podižu zastave, drže svečani govori i dijele poruke o zajedništvu, jedna mlada žena iz Krajine pakuje kofer – odlučnija nego ikad da napusti zemlju za koju je njen otac dao život.
Mirela Salkić, zlatna studentica, profesorica i kćerka demobilisanog umrlog borca Kasima Salkića, objavila je bolnu ispovijest koja je pogodila hiljade građana. Njene riječi su optužnica protiv sistema koji nagrađuje podobnost, a kažnjava sposobnost; društva koje se kune u borce – ali okreće leđa njihovoj djeci.
“U snijegu stoji moj kofer. U njemu život — presavijen, odbačen.”
Tako počinje priča mlade bosanskohercegovačke profesorice koja je godinama pokušavala pronaći posao u struci, iako iza sebe ima:
zvanje zlatnog studenta,
najbolji prosjek na fakultetu,
brojne certifikate i priznanja,
volonterski rad,
sve uslove koje bi zdravo društvo smatralo ponosom.
Ali ono što stoji na vrhu njenog kofera nije diploma, već dokument koji je trebao biti prednost – uvjerenje da je dijete demobilisanog umrlog borca.
Dokument koji, kako kaže, “u ovoj zemlji vrijedi manje od prazne fascikle”.
Mirela otvoreno govori o konkursima za koje su joj ljudi iz struke rekli da su unaprijed dogovoreni. Priča o odbijenicama bez obrazloženja, o direktorima i komisijama koje su birale “naše ljude”, o sistemu koji se ruši pod teretom nepotizma.
Kaže da je:
prošla više od 100 konkursa,
potrošila stotine maraka na takse i uvjerenja,
nijednom nije dobila šansu da pokaže svoje znanje.
Mirela tvrdi da su prednost imali “nečije snahe”, “djeca moćnih”, i oni koji nikada u životu nisu bili ni na jednoj javnoj evidenciji.
Proziva imenom i prezimenom
U svojoj ispovijesti posebno se osvrće na:
Općinskog načelnika Velike Kladuše
i njegov savjetnički krug, optužujući ih za pretvaranje javnih funkcija u privatno vlasništvo.
Ministarstvo obrazovanja
koje je, kako navodi, odbijalo žalbe bez imalo pravnog utemeljenja.
Jasmina Hušića
kojeg proziva za politička obećanja koja su “nestala čim je sjeo u fotelju”.
“Umorili ste me. Nepravda me umorila.”
Mirela naglašava da se nikada nije borila za privilegije, nego za osnovno pravo – pravo da radi posao za koji se školovala.
Svoje razočarenje sažima u jednu rečenicu koja je pogodila mnoge:
“U mojoj zemlji vrijedi sve osim znanja i obraza.”
Obraća se i premijeru Federacije BiH:
“Ne molim za sebe. Molim za one poslije mene – da ne pakuju kofer pred Dan državnosti.”
“Moj babo vam je dao državu. A vi meni niste dali ni priliku.”
Ispovijest završava riječima koje su postale simbol jednog izgubljenog naraštaja:
“Odlazim. Ne zato što želim.
Nego zato što ova zemlja za mene nije imala mjesta.”
Odlazi još jedna zlatna studentica.
Odlazi još jedno dijete borca.
Odlazi još jedna šansa Bosne i Hercegovine.
Dok država slavi svoj rođendan – njena djeca odlaze tiho, noseći diplomu u jednoj ruci, a kofer u drugoj.
Izvor: Crna Hronika











