Fadil Hajdarević iz Konjević Polja preživio je teške traume iz djetinjstva, ali danas živi sretan i miran život s obitelji – u skladu i zahvalnosti
Narodna poslovica kaže – svako dijete ima svoju nafaku.
Ovo je priča o Fadilu Hajdareviću iz Konjević Polja – čovjeku koji je prošao kroz teške životne traume, ali je usprkos svemu pronašao mir, sreću i sklad u krugu svoje obitelji.
Djetinjstvo obilježeno tragedijom
Fadilovo djetinjstvo bilo je iznimno teško. Otac mu je rano preminuo, a majka se preudala i – kako sam Fadil kaže – ostavila njih troje, njega, brata i sestru, „kao čarape“. Brigu o njima preuzela je njegova tetka, majčina sestra, koja ih je othranila i doslovno spasila.
„Ja sam imao dvije godine, brat svega nekoliko mjeseci, a sestra četiri. Majka nas nikada nije ni došla vidjeti, niti se ikada javila. Život je bio težak, ali Božja volja – i zadovoljan sam s tim. Jednom sam je sreo ispred granapa, okrenula je glavu kao da me ne poznaje,“ prisjeća se Fadil.
Kaže da bez tetke i strine danas vjerojatno ne bi bio živ. Njegova majka ih je, bez imalo osjećaja, ostavila u snijegu jer su joj smetali, i od tada ih se više nikada nije sjetila.
Suočavanje s traumom
Jedan od najsurovijih trenutaka iz djetinjstva bio je kada ih je majka, dok su je pratili svatovi, jednostavno ostavila u snijegu i otišla. Taj događaj duboko se urezao u Fadilovu memoriju i oblikovao njegov pogled na svijet.
„Bilo je teško, ali naučio sam se snalaziti u životu i cijeniti ono što imam,“ kaže Fadil, naglašavajući koliko su ljubav i podrška tetke i strine bile presudne za njihov opstanak.
Put ka samostalnosti
Djeca iz prvog braka njegove majke, iako ostavljena, ipak su pronašla svoj put. Sestra se udala u blizini Zvornika i stvorila obitelj, brat je završio školu u Bratuncu, zatim otišao u Vojvodinu, tamo zasnovao obitelj i danas uživa u penziji.
Fadil ističe kako su svi pronašli stabilnost i sreću, a to mu donosi poseban osjećaj ispunjenosti.
Miran život u Konjević Polju
Danas Fadil živi sa suprugom u Konjević Polju. Bavi se poljoprivredom, uzgaja ovce i, kako kaže, živi upravo onako kako želi – jednostavno i ispunjeno. Njegova djeca žive u inozemstvu, zadovoljna su, povremeno dolaze u posjet, a on s nestrpljenjem iščekuje unučiće.
„Supruga i ja živimo sami. Djeca su zadovoljna i dobro žive. Nekad oni dođu kod nas, nekad mi kod njih. Sad čekamo unučiće,“ priča Fadil.
Zahvalnost jača od gorčine
Iako nikada neće zaboraviti traume koje je prošao, Fadil kaže da je zahvalan na svemu što danas ima. Za njega, sreća nije u bogatstvu, već u zdravlju, ljubavi i porodičnom skladu.
„Bog nešto uzme, a nešto da. Meni je dao divnu obitelj i lijepe odnose. Sve što sam prošao u prošlosti naučilo me zahvalnosti – i zbog toga sam miran i sretan čovjek,“ zaključuje Fadil.
