„Bilo je predivno jutro. Sunce je obasjavalo zgrade. Sve je blistalo, grad i rijeke koje ga presijecaju mogli su se vidjeti s udaljenosti od 50 milja. Sve je bilo savršeno. Savršena misija.“
Tako je Teodor Dač Van Kirk, navigator bombardera Enola Gay, opisao trenutak kada su se 6. augusta 1945. približili Hirošimi. Bio je to posljednji čin rata – ili su bar tako vjerovali oni koji su nosili bombu.
U kineskom restoranu u San Franciscu, 2004. godine, Van Kirk, tada 83-godišnjak, pristao je da govori o 60. godišnjici te misije.
„Ovo će vjerovatno biti moj posljednji intervju u životu“, rekao je tiho, uz jedva primjetan osmijeh.
Dnevnici njegovih 58 borbenih misija danima su se pregledavali, ali 59. – ona koja je uništila grad i odnijela živote više od 100.000 ljudi – bila je drugačija.
„Čim je bomba napustila bombarder, povukli smo avion u oštar zaron kako bismo izbjegli udarni val. Bilo ih je dva. Prvo je zvučalo kao eksplozija granate negdje blizu. Kad smo se okrenuli – grada više nije bilo. Sve je bilo prekriveno dimom, prašinom i ruševinama. A iz tog haosa uzdizao se oblak u obliku pečurke.“
U Enoli Gay, repni mitraljezac Bob Karon vikao je kad su udarni valovi udarili.
„Odjednom – bum! A onda, nekoliko sekundi kasnije, opet bum!“ – cijela letjelica je poskakivala. „Mislio sam da će udarni val probiti trup“, prisjetio se Moris Džepson, tehničar zadužen za aktivaciju bombe.
„Bilo je kao blic fotoaparata pravo u lice“, sjetio se Van Kirk. Iz pratećeg aviona Great Artiste, Harold Agnju je poslao kratku poruku: „To je to. Bomba je stvarno eksplodirala.“
U tišini koja je uslijedila, posade su promatrale kako se sunčani grad pretvara u ogroman crni kotao.
„Oblak se uzdizao i mijenjao boje – losos ružičasta, plava, zelena… kao da gledate sve boje svijeta“, rekao je Džordž Alberi iz trećeg aviona.
Zvanične kamere su otkazale, ali Agnju je krišom ponio malu 16-milimetarsku kameru – njegovi snimci su kasnije postali jedini pokretni zapis eksplozije u Hirošimi, prenosi Guardian.
Kopilot Robert Luis je u svoj dnevnik zapisao:
„Bože moj, šta smo to učinili? Nikada neću zaboraviti ovih nekoliko minuta, pamtit ću ih čak i ako doživim sto godina.“
Tišinu je prekinuo komandant Pol Tibets riječima:
„Gospodo, upravo ste bacili prvu atomsku bombu u historiji.“
U tim trenucima, prisjeća se Van Kirk, niko nije spomenuo civile na zemlji.
„To nije bila tema. To niko nije ni pomenuo“, rekao je.
Nagasaki: Misija koja je krenula po zlu
Devetog augusta, avion Bockscar poletio je s ostrva Tinian, noseći bombu „Debeljko“ (Fat Man). Misijom je komandovao Čarls Svinij, uz kopilota Džordža Alberija i oficira za atomsku municiju Fridrika Ešvorta.
Problemi su počeli još prije poletanja – pokvarena pumpa za gorivo ostavila ih je s 600 galona kerozina koje nisu mogli koristiti.
Njihova meta bio je grad Kokura, ali je gust dim od prethodnog bombardovanja zaklonio cilj. Izveli su tri neuspješna pokušaja bombardovanja.
„Naš inženjer je počeo upozoravati da nam ponestaje goriva“, prisjetio se Alberi. Tada su odlučili da skrenu ka rezervnoj meti – Nagasakiju.
I Nagasaki je bio pod oblacima. Naredba iz Washingtona bila je jasna – bomba se smije baciti samo uz vizuelnu potvrdu cilja. Posada se dvoumila: odbaciti bombu u more ili prekršiti naređenje i baciti je „na slijepo“. U posljednjem trenutku, bombarderski oficir Bihan ugledao je stadion kroz otvor u oblacima.
„Bombs away!“ – uzviknuo je, pa se ispravio: „Bomb away!“
U bizarnom obratu sudbine, Fat Man je eksplodirao gotovo tačno iznad tvornice torpeda – iste one u kojoj su pravljeni torpedi korišteni u napadu na Pearl Harbor. Oko 40.000 ljudi poginulo je odmah, a najmanje toliko ih je kasnije preminulo od posljedica opekotina i zračenja.
Za razliku od slavodobitnog povratka Enole Gay, avion Bockscar vratio se u tišini. Sletjeli su prinudno na Okinavu s gotovo praznim rezervoarom. Nije bilo parade, nije bilo aplauza, ni medalja – niko ih čak nije ni dočekao.
Svjetlost i sjene
Za većinu članova posade, etičke dileme nisu postojale.
„Ne osjećam krivicu. Neću da se izvinjavam. Pod istim okolnostima, opet bih to učinio. Vjerujem da smo spasili mnogo života“, rekao je Van Kirk.
Agnju, kasniji direktor Los Alamosa, tvrdio je:
„Nije bilo druge alternative. Japanci su počeli rat. Da nije bilo Pearl Harbora, ne bi bilo Hirošime.“
Tibets je otišao i korak dalje – 1976. godine u Teksasu je rekonstruirao napad, uz vatromet u obliku atomske pečurke. Ipak, kod nekih su se pojavile pukotine.
„Ne hvalite se kad pobijete 70.000 ljudi“, rekao je inženjer Robert Šumard.
S druge strane, Bob Karon je priznao da osjeća „djelimičan osjećaj krivice“ nakon što je vidio slike spaljene djece, dok je Džepson izjavio da osjeća „duboko žaljenje zbog tragedije u Hirošimi“.
Povratak u Hirošimu
Tri sedmice kasnije, dio posada Enole Gay i Bockscara vratio se u Japan. Plan je bio posjetiti Hirošimu, ali zbog oštećenog aerodroma sletjeli su u Nagasaki. Među njima su bili Van Kirk i Alberi.
„Stigli smo prije američkih trupa. Bilo je sablasno. Niko nije znao ko smo“, rekao je Van Kirk.
Dok su hodali kroz ruševine, nailazili su na sjenke na zidovima – siluete ljudi uništenih u trenutku. U jednoj bolnici zatekli su ranjenike i tijela poginulih.
„Ljudi nisu izgledali sretno, mogu vam reći“, rekao je Alberi. Nakon duže šutnje, tiho je dodao:
„Nikada više.“
