Senadin Ferhatović iz Kaćuna ovih dana završio je obavljanje umre u svetom gradu Meki, a iz ovog mubarek mjesta uputio je duboko emotivnu poruku koja je dirnula mnoge.
Ferhatović, koji je odrastao u teškim uslovima rata i siromaštva u Bosni i Hercegovini, prisjetio se svog djetinjstva, roditelja i svih izazova koje je prošao kako bi danas, uzdignute glave, mogao zahvaliti Bogu za svaki korak svog životnog puta.
“I kada nisam imao ništa, imao sam sve, elhamdulillah. Odrastao sam u zemlji gdje su dlanovi pričali više od riječi. U Bosni, pod našim nebom koje zna i zaplakati i nasmijati se u istom danu”, napisao je Ferhatović iz Meke.
U svojoj poruci posebno se osvrnuo na roditelje, koji su mu bili najveći uzor: majku koja je često polupraznim tanjirima hranila njegovu vjeru u bolje sutra, i oca koji je kući donosio ponos i žuljevite ruke.
Ferhatović je istakao da ga je rodna Bosna, njegovi Kaćuni i porodica naučila vrijednostima poštenja, dostojanstva i međusobne ljubavi. Posebno je naglasio važnost vjere, koja je, kako kaže, bila i ostala njegov putokaz kroz život.
“Oni su me naučili da pružim ruku svakome, bez obzira na vjeru, naciju ili boju kože. Da volim svoju vjeru svim srcem, ali i da poštujem tuđu”, poručio je Ferhatović.
Na kraju svoje poruke iz Mekke, Senadin je uputio iskrenu dovu za sve ljude svijeta, moleći Boga da izliječi bolesne, nahrani gladne, zaustavi ratove i smiluje se svim roditeljima.
Osim što je obavio umru za sebe, Ferhatović je posebno obavio umru i za svog komšiju, prijatelja i kolegu rahmetli Alema Hodžića.
“Brate naš, da ti Allah dž.š. da puno zdravlja, sreće i nafake u životu tebi i tvojim najmilijim. A Allah dž.š. da našem Alemu oprosti grijehe i uvede ga u Džennet, amin”, stoji u poruci koju su povodom njegovog velikog djela objavili na Facebook stranici “Silos selo”.
Senadin Ferhatović ovim činom i svojom skromnošću još jednom je pokazao šta znači biti istinski insan, a njegove riječi i djela odjeknule su među Bosancima širom svijeta.
“I kada nisam imao ništa, imao sam sve,elhamdulillah.
Odrastao sam u zemlji gdje su dlanovi pričali više od riječi.
U Bosni, pod našim nebom koje zna i zaplakati i nasmijati se u istom danu.
U Kaćunima, gdje su jutra mirisala na svježe ispečen hljeb moje majke r.a., a noći učila dušu saburu i oslanjanju na Boga.
Mi nismo imali mnogo.
Bilo je dana kad je tanjir bio poluprazan, a oči majke pune suza koje nije htjela da vidimo.
Bio je rat.
Bile su zime kad su drva dogorijevala prije nego što bi snijeg prestao padati.
Ali nismo kukali.
Naučili smo da su ruke jače kad nose teret zajedno, i da se vjera najdublje osjeti kada ti ostane samo ona.
Moji roditelji r.a. su bili moji heroji.
Oni su od ničega pravili sve.
Majka, koja je gladna legla da bi meni imala šta staviti u torbu za školu.
Babo, koji je sa žuljevitim rukama kući donosio ponos, a ne izgovore.
Bosno moja, Kaćuni moji,
vi ste me naučili da ponos ne dolazi s parama – nego s poštenjem, s čestitošću, s dostojanstvom koje se ne kupuje.
Naučili ste me da ne gledam koliko imam, nego koliko vrijedim i koliko mogu dati drugima.
Roditelji su me učili da pružim ruku svakome – bez obzira na vjeru, boju kože ili naciju.
Učili su me da volim svoju vjeru iskreno, svim srcem, ali i da poštujem tuđu vjeru, jer svi smo robovi jednog Gospodara.
Učili su me da vjera traži od mene da budem čovjek prije svega –da budem svjetlo u tami, pomoć slabom, osmijeh izgubljenom, nada obeshrabrenom.
Učili su me da nikada ne zaboravim odakle dolazim:
iz zemlje Bosne, zemlje ljudi gostoljubivih, ponosnih, prkosnih, vjernih,odanih,gdje se bol dijeli, a radost množi.
Danas, kad stojim ponosno na svojim nogama, kad uspjeh šapće moje ime preko dalekih granica, znam kome pripada svaka suza, svaki osmijeh, svaki moj korak.
Pripada mom Gospodaru mojoj Bosni, mojim Kaćunima, mojim roditeljima r.a.
Pripada ranim sabahima i umornim akšamima mojih roditelja.
Pripada Kaćunima, mojim Ferhatima selu koje je, iz male tačke na karti, meni napravilo cijeli svijet.
Zato danas, kad pogledam oko sebe, zahvalan sam Bogu i svojim roditeljima.
Znam vodili su me vaši dlanovi, vaše dove (molitve), vaša ljubav, vaša žrtva.
I obećavam:
Dok dišem, dok koračam, dok sanjam vaše ime će biti na mojim usnama i u mojim dovama.
Bosno moja, Kaćuni moji,
u Ferhatima svojim sam ponikao.
Na svojoj zemlji sam pao.
Na svojoj zemlji sam ustao.
Za svoju vjeru živim.
Svoju Bosnu dišem.
Zbog svega toga ne odustajem i nikada neću.
I na kraju, dižem ruke Gospodaru svjetova, Bogu Jedinom svih nas, i molim:
Gospodaru naš, podari svako dobro svim ljudima – bez obzira na vjeru, naciju ili boju kože.
Izliječi bolesne, nahrani gladne, ogrni siromašne svojom milošću.
Ukloni nepravdu i patnju sa lica zemlje.
Zaustavi ratove, da nikada više majka ne isprati sina u tišini suza.
Olakšaj našoj braći i sestrama u Gazi i širom svijeta koji pate – budi im zaštita, snaga i smiraj.
Smiluj se našim roditeljima koji su nas odgajali s ljubavlju i žrtvom.
Oprosti im grijehe, daruj im džennetske bašče i učini nas ponosom njihovih života.
Obasjaj naša srca vjerom, učini nas nosiocima dobra, pomiriteljima među ljudima, i onima koji šire milost, a ne mržnju.
Ti si naš Gospodar.
Tebi se vraćamo.
Tebi pripadamo.”
Amin.
Ferhatović Senadin
Meka, 27.04.25’
