Bosnu i Hercegovinu potresla je još jedna tragedija. Saudina Merdanović iz Kaknja, kćerka poginulog borca, odlučila je okončati svoj život skokom u rijeku Bosnu. Tijelo još uvijek nije pronađeno, a njen suprug Seid Merdanović u emotivnoj ispovijesti govori o bolnim trenucima koji su prethodili ovom strašnom događaju.
“Moja Gagi je ostavila oproštajnu poruku”
Seid i Saudina proveli su 15 godina u skladnom braku. Iako je Saudina bolovala od epilepsije, nikada nisu dozvolili da to naruši njihov život. No, prema Seidovim riječima, pritisak okoline i nesenzibilnost društva imali su razoran utjecaj na njegovu suprugu.
“Ljudi su joj se rugali. Djeca i omladina su pokazivali prstom na nju, ismijavali je zbog bolesti. Dolazila je kući u suzama. To nije odgoj, to nije ljudski. Ko se ruga bolesnom čovjeku, invalidu, to nije čovjek”, govori Seid kroz suze.
On tvrdi da nije bilo nikakvih naznaka da bi Saudina mogla počiniti ovakav čin. “Nije mi ništa rekla. Tog dana u 15:30 donijela mi je lepine i rekla da ide zapaliti cigaru i provjeriti je li Bosna pala. I više se nije vratila. Zakasnio sam pola sata. Možda sam mogao pomoći.”
Okruženje je bilo surovo prema njoj
Seid posebno ističe slučaj kada su neki ljudi snimali njegovu suprugu dok je imala epileptični napad u kafiću. “To su snimili i dijelili. Možete li zamisliti takvu bezdušnost? Sramota!”
Saudinina borba bila je dodatno otežana životnim traumama – gubitkom oca, problemima iz prvog braka, kao i odlaskom kćerke i unuka u Bugojno. “To ju je slomilo. Patila je, a mnogi to nisu vidjeli ili nisu željeli vidjeti.”
“Njoj su se rugali, a sada je nema”
U oproštajnoj poruci koju je ostavila Seidu, napisala je da poljubi djecu i da oprosti svima. No, Seid kaže da to ne može učiniti. “S njima su ubili i mene. Kako da oprostim onima koji su joj zagorčavali život?”
Seid je također ogorčen zbog načina na koji je potraga za njegovom suprugom vođena. “Tražili su je samo jednu noć. Vatrogasci, policija, Civilna zaštita – niko nije znao ko je nadležan. Da je bila političarka ili nečija važna, tražili bi je danima. Ali za običnog čovjeka nema ni resursa ni volje.”
Ova tragedija otvara ozbiljna pitanja o društvenoj neosjetljivosti prema osobama s invaliditetom i mentalnim poteškoćama. Seid Merdanović, iako shrvan bolom, želi da ljudi shvate koliko su riječi i postupci moćni – nekada do te mjere da nečiji život učine nepodnošljivim.
