Tebi ne trebaju funkcije, ti si Ipe. To mi je rekla jedna osoba, to je divno, sretnim i ispunjenim me čini. Babo rahmetli od ranog djetinjstva učio nas je vrlinama čovječnosti, odgoj je bio gotovo spartanski uz stalna upozorenja i naglašavanja da činimo dobro na svakome koraku. Zbog toga sam sretan što sam Ipe, što me ljudi doživljavaju tako.
Kad me tako zovu znam da sam uspio ispuniti sve ono čemu me je babo učio. Dovoljna mi je ta “titula”, kazuje nam Ismet Gavrankapetanović dok obilazimo porodičnu kuću na Bistriku, u kojoj se rodio, u kojoj i danas soba njegovog oca Munira Gavrankapetanovića izgleda kao da će svakoga trena pojaviti se na vratima.
Sve najdublje i najljepše u mom životu obilježilo je njegovo bivstvovanje
A na bolji svijet preselio je 16. januara 1999. godine.
– Pitate me kako me niko za ovoliko godina nikada od novinara, medija nije pozvao da pričam o mom babi. Ne znam. Možda sam potajno u sebi priželjkivao da me niko i ne pita, jer sam tu priču čuvao u dubini svoje duše, ljubomorno, samo za sebe. Istina, niko me nije ni pozvao da pričam o babi, o Muniru Gavrankapetanoviću, političkom zatvoreniku, muslimanskom aktivisti, saborcu našeg predsjednika rahmetli Alije Izetbegovića. I eto možda je nekako sad došlo vrijeme da “izbacim” sve iz duše, sazrelo je to sve u meni, prepričao sam je sam sa sobom ko zna koliko puta.
Sve najdublje i najljepše u mom životu obilježilo je njegovo bivstvovanje. Nisam mnogo o tom govorio čuvajući toplinu uspomene na njega, ali držeći se čvrsto njegovih savjeta kroz cijeli život.
Marljivo učenje u školi bio je jedan od zahtjeva koje je strogo tražio. Pomoći društvu, narodu, zemlji mogu samo oni koji mnogo znaju mnogo rade i na tom putu dobra ne boje se ničijeg prijekora – govori nam Ismet Gavrankapetanović dok nježno dodiruje staru, crno-bijelu fotografiju na kojoj je s babom.
Oči su mu zasjela od suza, vidi se to jasno, ali suze ne idu niz njegovo lice. Gleda u fotografiju, blagi osmjeh, pa gleda u nas. Kao da bi nešto rekao o staroj fotografiji, o trenutku kad je nastala, ali odustaje. Spušta fotografiju polako na stolić, bojažljivo, kao da je živa.
Direktor je Opće bolnice u Sarajevu. Vrhunski ortoped. Profesor na Medicinskom fakultetu. Član je brojnih domaćih i međunarodnih ljekarskih asocijacija, među njima i Američke akademije ortopedskih hirurga. Član je i Kraljevskog koledža hirurga iz Londona, Britanske ortopedske asocijacije, Evropskog udruženja sportske traumatologije, hirurgija koljena i artroskopija, član je Britanskog udruženja hirurga lakta i ramena…
Ima još toga u njegovoj impozantnoj biografiji, ali vraća nas na početak, veli, “nećemo o tome, najviše volim biti Ipe”.
– Babina majka, nena rahmetli Ismeta prva me je počela zvati Ipe. Tako su me zvala sva raja u djetinjstvu, tako me je zvao predsjednik Alija, tako me i danas najveći broj ljudi zove. A babo, pitate, da li me zvao Ipe? Nije. Uvijek mi se obraćao sa “Ismo moj”.
Odgajao me kao slobodnog mislećeg čovjeka. Riječ sloboda počinjala je i završavala u svakom našem razgovoru. O svome djetinjstvu, pristupanju organizaciji Mladi muslimani pričao mi je kad sam bio dječak, kad sam već mogao razumjeti ono o čemu govori. Ideali pravde, čestitosti, slobode i časti su bili ideali na kojima sam odgojen, o kojima mi je on kao dječaku govorio, ležeći na postelji opisivao torture koje je prošao u zatvorima. Duboko me je to sve potreslo i učinilo me takvim kakav sam danas – da i ja sanjam društvo slobode, jednakosti, čestitosti u vremenima koja dolaze – govori nam Ipe.
Zamolio nas je da tako pišemo. Ipe. I želju mu evo ispunjavamo.
Ipetov babo Munir je prošao zatvore na Savskoj cesti u Zagrebu, Centralni zatvor u Sarajevu, zatvor u Zenici, zatvor u Sremskoj Mitrovici…
– Robijao je samo zato što je nešto mislio, sanjao i pisao. Pjesma koju je napisao o ponosu našeg naroda kojem moramo težiti “teška” je bila osam godina najteže robije gdje je izgubio zdravlje.
Svi ti mladići i djevojke u tadašnjem poratnom teškom vremenu imali su samo jedno inkriminirajuće djelo. Mislili su o slobodi, sanjali je i zbog tog su nastradali. Nakon zatvora babo je uglavnom bivao kući odgajajući nas i brinuo se o našem učenju, radu, marljivosti. Babini drugovi su ga stalno obilazili i ja sam bio presretan zbog toga, jer sam od malih nogu slušao njihove priče. Upijao svaku riječ, Alija, Salih, Omer, Hasib, Rušid, Ismet, Vahid, Ešref, Ekrem praktično su svaki dan bili kod nas. Pravio sam kafe, čajeve, ne biste vjerovali kojom brzinom samo da sjednem i slušam njihove diskusije. Hegel, Kant, Sopenhauer, filozofija … historija svijeta, Evrope, Balkana bile su to njihove stalne teme razgovora. Da li je islam kao religija i umjetnost i nauka i matematika ili je islam sve to zajedno? Priče i doživljaji iz tamnica bile su neizbježni dio njihovih razgovora, bile su dio mog odrastanja i sazrijevanja. Pažljivo sam slušao šta je svaki od njih govorio i živio s tim – prisjeća se naš sagovornik.
U jednom trenutku više ga i ne pitamo ništa, jer priča jednostavno “teče” iz njega, kao rijeka koja je provalila branu i nema namjere zaustaviti se.
Zašto ga onda prekidati? Pustili smo da priča, a mi sjeli da bilježimo. I slušamo, da i mi, baš kao što je on onomad činio u maloj sobi u porodičnoj kući na Bistriku, upijamo svaku izgovorenu riječ.
Torture i zlostavljanja u zatvorima
– Priča koja me dojmila i sudbinski utjecala na život cijele porodice uistinu je posebna. Tokom boravka u Zenici u zatvoru izdvojili su 40 zatvorenika koji su odbili da postanu doušnici i transportirali ih vozom do Sremske Mitrovice. Kod Vinkovaca na stanici Slakovci vagon sa zatvorenicima “nepopravljivim jer ne žele biti doušnici” ostavili su na otvorenoj pruzi, a ostatak voza je otišao. Tad je iz smjera Zagreb-Beograd naišao teretni voz koji je smrskao vagon, bilo je mrtvih, a onima koji su preživjeli zdravlje je dobrano narušeno. Babo je preživio i prebačen je u bolnički dio zatvora u Sremskoj Mitrovici gdje je ostao do kraja služenja zatvorske kazne.
Pa onda jedan događaj iz Centralnog zatvora u Sarajevu. Nevjerovatno, dragi Allah tako posloži sve da nikada insan ne bi mogao koliko god da je mudar, obrazovan, spretan, takvo što uraditi.
U ćeliju gdje je bio moj babo ubacili su jednu večer pet “informbirovaca” koji su revidirali stav i umjesto podrške Staljinu postali vjerni Titu i Partiji. Jedan od njih E. P. vijećnik ZAVNOBIH-a, imao je otvorenu kavernu i kašljao je krv. Bolovao je od tuberkuloze. Nije imao svoju posudu za hranu. Drugi zatvorenici nisu htjeli da dijele s njim ništa, bojali su se bolesti. Babo mu je ponudio svoju posudu popola da koriste.
Nakon par dana “informbirovci” dobivaju zadatak da se dokažu UDBI – zadatak je bio da premlate moga oca i svećenika fra Didaka. Tukli su ih palicama, babi su slomili rebra, ruku a taj vijećnik ZAVNOBIH-a stajao je po strani, nije ga udarao. Onda u jednom trenutku i on se pridružuje ekipi, udara mog babu i dok ga udara govori mu: “Dosta mi je više muslimanskog merhameta”. Babi je tada slomio nos i krv ga je zalila. E. P. je brzo nakon toga pušten iz zatvora.
Početkom 90-tih, nećete vjerovati, ja sam ga liječio. Upitao me je: “Ko si ti pa mi pomažeš ovoliko? Od kojeg si Gavrankapetanovića? Kazao sam mu: “Ja sam Munirov sin.” Vidio sam suzu koja mu je potekla niz lice. Zato sam i rekao, samo dragi Allah može posložiti stvari u životu, da se krug zatvori. Ne vjerujem da je kada je udarao mog babu pomislio i jednog trenutka da će baš meni doći da ga liječim. A ni ja kad mi je babo pričao o njemu nisam pomislio da će doći dan kada će ležati u bolničkom krevetu, a ja brinuti o njegovom zdravlju. Ali to je bilo Božije određenje, iskušenje. I za njega i za mene.
Od ranih 70-tih koje pamtim, a rođen sam 1962., UDBA ili SDB dolazila je po babu i vodila ga na saslušanja. Zadržavali su ga duže ili kraće. Sjećam se bilo mi je devet godina kada su ga zbog štrajka učenika medrese pritvorili. Znam da sam plakao jer nije mogao da hoda, a oni ga odvode. Sjećam se crvenih priglavki njegovih, štaka i moje boli koja mi je razdirala dušu. Svake godine su bila saslušavanja, pozivi u centralni objekat SDB-a gdje je danas zgrada FMUP-a kod Centralne banke – i tu zastaje, riječi više nema, briše suzu koja je krenula niz obraz.
– Izvinite što sam zašutio. I sada mi je pred očima ta slika, crvene priglavle, štake, babo… Opet proživljavam u sebi taj dan, taj trenutak. Dobro je, mogu sada nastaviti. Bilo je proljeće 1983. godine, sjećam se dugih pretresa našeg stana oduzimanja knjiga, pasoša …
Babo je već bio nepokretan te su saslušanja bila u kući. Mjesecima je trajala agonija prožeta neizvjesnošću. Poznanici pa i vrlo bliski ljudi počeli su da nas izbjegavaju. Kad idete ulicom u strahu što vas vide, u strahu da vas pozdrave, prelaze na drugu stranu. Šta da kažem, kako da opišem kako smo se tada osjećali?
Zbog babe smo bili spremni izdržati sve, jer ono što smo mi prolazili nije ni djelić onoga što je on preživljavao. Shvatili smo i strah ljudi. Iskren da budem, očekivao sam da ću imati nekih posljedica na Medicinskom fakultetu, bez obzira što sam bio odličan student. Ali, nisu me izbacili sa studija. Možda mislite da je to bio teret. Iskreno, nisam to sve doživljavao tako. Vjerovatno ste me to htjeli pitati. Naprotiv, bio sam ponosan na mog babu. Kako bih vam to opisao, a da me shvatite, da ljudi shvate. Beskrajno me je boljelo i bio sam tužan zbog njegove bolesti i patnje koju preživaljava, a istovremeno bio sam ponosan na njegovu hrabrost, ponosan na istrajnost u borbi za ideju za koju je živio.
Cijeli svoj život pokušavam slijediti sve ono dobro i plemenito što me je učio. Priča o slobodi koju stoljećima nose Počiteljski kapetani časti, čestitosti – vrhunske su vrline o kojima je govorio. Učenje potpuno predano zanatu koji izaberem, posvećenost, marljivosti, pomaganju drugome. Odanost svojoj domovini, svome narodu uz puno poštovanje svih drugih ljudi. Razumijevanje svakog drugog mišljenja, tradicije, odgoja. Često je znao reći mi: “Ismo, nikada ne nanesi bol drugome i ne učini drugome ono što ne želiš tebi da učine. Bog nas je stvorio različitima da bi se upoznavali i kroz ta prijateljstva dubine dobra dosezali”. I stalno je, nevezano o čemu god da smo razgovarali, ponavljao naslov jedne knjige. “Zapamti Ismo, zapamti ‘Dubine dobra i pličine zla.’” – i tu smo ga zaustavili:
– Izvini Ipe, ali moramo te prekinuti. Kada bi ti neko rekao da opišeš svoga babu, Munira Gavrankapetanovića, neko ko ne zna ništa o njemu, šta bi mu rekao?
– Moj otac Munir Gavrankapetanović, građevinski inženjer, pisac velikog broja djela iz etike filozofije kao i autobiografskih dijela, moj je uzor.
Učio me od malih nogu vrlinama čovječnosti, snazi dobročinstva, lijepoj riječi. Njegova patnja, životni put pun boli ujedno je bio i put stradanja velikog broja ljudi na ovim prostorima. Nikada ni u jednom trenutku nije se niti požalio niti je zažalio što je izabrao put kojim je išao. Govorio je da je upoznao stotine čestitih mladića i djevojaka koji su se s njim zajedno borili da ideje dobra, slobode, ljudskih vrijednosti koje poštujemo imaju pravo postojanja.
Rođen je 1928. godine. Praskozorje Drugog svjetskog rata dočekao je kao dječak koji u prostorijama El Hidaje i kroz članstvo u Mladim muslimanima koji su bili sekcija El Hidaje uči o slobodi. O Bosni, velikim humanističkim idejama kroz historiju. U Zagreb je nakon rata otišao na studij Građevinarstva gdje je i uhapšen 1949. godine. Tada počinje i negovo stradanje i patnje koje su ga pratile cijelog života. Ipak, na kraju pamtim samo njegov topli osmjeh. Osmjeh koji je govorio o veličini ideja u koje je vjerovao. Eto, ne znam jesam li uspio onima koji ne znaju ko je bio Munir Gavrankapetanović ukratko ga opisati – navodi Ipe.
Majka je radila, a babo se kući brinuo o našem odgoju
Očeva bolest značajno je utjecala na odluke Ismeta, Farisa i Fatime da im medicina bude životno opredjeljenje.
– Babo je bio bolestan od kad znam za sebe. Od 1973. bio je nepokretan, a od 1977. na postelji. U porodicama su majke bivale kući, a očevi na poslu. Kod nas je bilo drugačije. Majka je radila, a babo iako bolestan brinuo se o našem odgoju. Mati je rano ustajala i odlazila na posao, a u maloj sobici babinoj, kako smo je mi zvali, babo je spavao na bolesničkom krevetu. Ja sam spavao na podu pored kreveta babinog na dvosjedu koji se rasklapao. Tako sam imao privilegiju i čast biti uz babu stalno 20 godina. Učiti, slušati, gledati kako sva iskušenja podnosi stoički hrabro, iako teško bolestan. Nije to bi hizmet, kako bi neko rekao, bila je to samo ljubav i Božija milost. Divio sam mu se… Divim se i dan danas.
