NARODNO VESELJE

0
379

Najvažnija sporedna stvar, trenutno je najaktualnije zbivanje, pa ne samo u našoj zemlji, nego i u svijetu.

Obožavam dane zajedništva. Nažalost takve dane pamtim još samo iz rata, kada smo svi disali kao jedno, borili se samo za jedno, a to je sloboda. Danas nas još jedino nogomet može povezati, zato neka što duže potraje Svjetsko prvenstvo, jer tada nema tema oko političkih prevrtanja, crne kronike, manjka nataliteta…….. i ostalih depresivnih stvari.

Nisam ljubiteljica nogometa kao sporta, pa vjerojatno kao i većina žena. Ali kad se radi o reprezentaciji zdušno ih bodrim i gledam svaku utakmicu. Najviše me fascinira kad usporedim našu malu zemlju i broj stanovnika, koji obitava u njoj, a ravan je broju stanovnika nekog grada u svijetu. Inače je, narod sa područja Balkana vrlo talentiran u sportu. Da živimo još uvijek u Jugoslaviji bili bi prvaci svijeta u svim sportovima.

Što je to u našim genima?

Da li je to neki prkos koji nosimo sa sobom ili urođeni talent? Oduvijek sam bila košarkaško dijete, pa i sama sam trenirala godinama taj sport. Pratila NBA i znala sve o igračima i klubovima. Pohađala sam Sportsku gimnaziju u Zagrebu i cijeli život bila okružena sportašima. Koliko god mi mislili da je njima lako, jer danas imaju pozamašne svote na svojim računima, voze najskuplje aute, žive u luksuznim kućama i najljepše žene su opsjednute sa njima, njihov put ka tome je bio izuzetno težak.

Cijeli sam život živjela u kući sa profesionalnim sportašom i znam da su u pitanju velika odricanja. Ako volite profesionalnog i uspješnog sportaša, znajte da baš nećete puno uživati u njemu, više ćete imati od njega materijalnog dobra, nego njega samoga. Rekli bi ” ne možeš i ovce i novce”! Uglavnom, u njihovoj slavi uživaju puno više svi oko njih nego oni sami.

Naši nogometaši su bolji promotori naše države od bilo koje turističke zajednice ili projekta sa kojim se plasiramo na tržište. Dobro pamtim našu reprezentaciju, kad smo bili treći na svijetu. Da ste malo dijete pitali u Africi za Hrvatsku, ono bi je znalo po Davoru Šukeru. Crveno bijele kockice obišle su svijet. Iza toga dugo smo se tražili, nismo bili kompletni, a neki bi rekli i da nismo imali sreće. Izgleda da je ove godine sve posloženo, a dokaz tome je i rezultat. Još jedna stvar, velika većina naših reprezentativaca ne igra za domaće klubove, nego neki imaju i najskuplje transfere u povijesti, a krase ih boje impresivnih stranih klubova. A nije niti čudo, kad se cifre ne daju uspoređivati.

Ovo me sad podsjetilo i na tisuće uspješnih i mladih ljudi koji su napustili našu zemlju, a sve zbog toga što im je negdje u tuđini bolje. Šteta, ovog potencijala od naroda, inata kojeg imamo u sebi, prirodnih ljepota i sve što smo naslijedili, kad svi koji valjaju odlaze. I zato sam sretna kad je bilo koje prvenstvo u tijeku, kada Hrvatska “nastupa”, jer osjećam ljubav među ljudima, to je vrijeme kada nema zavisti i nepotrebne mržnje, svi dišu samo za jedno! Za nogomet!

Voljela bi da je tako uvijek i da nas ovi sa vrha plasiraju tamo gdje nam je i mjesto, da nema nacionalne mržnje, da narodno veselje zauvijek vlada!