NADOBUDNI RODITELJI

0
189

Svi mi koji smo roditelji voljeli bi da su naša djeca najbolja u svemu. Naravno da to tako nije, niti može biti, ali postoje i oni koji ne misle tako.

Stalno pišem o ljudskim nezadovoljstvima samima sa sobom koje se kasnije prenesu i na djecu. Isfrustrirani roditelji nezadovoljni svojim životnim rezultatima polažu svoje nade na svoje potomke.

Zapravo žele da im djeca postignu sve što oni nisu. I dobro je djecu motivirati da budu najbolji, ali za njihovo dobro, kako bi im sutra bilo u životu lakše, a ne zbog svojih kompleksa. Moje dijete promijenilo je već nekoliko sportova, dok je pronašlo onaj koji ga najviše veseli. Što je i u redu. Cilj sporta bi trebalo biti druženje, postizanje zdravih navika, odgovornost, osjećaj za vrijeme, upoznavanje novih prijatelja…, a tek onda rezultati i medalje.

Nekad dok su Janica i Ivica skijali obožavala sam ih gledati, ali život koji su oni morali voditi da bi bili uspješni sportaši, ja svojem djetetu ne bi dozvolila, a i tko zna da li bi i oni bili toliko ustrajni da nisu bili izdresirani. Sigurna sam da su taj sport zavoljeli sa godinama, samo zašto Janica danas nije trener skijanja kad više ne može skijati ili zašto se ne bavi isključivo s tim, s obzirom da se pola života tome posvetila. Nisam sigurna što bi mislila. Koliko puta odem na stadion pa gledam majke i očeve koji grčevito navijaju i iskreno se nerviraju ako njihovo dijete nije postiglo gol. Jednom sam čula jednog oca koji je rekao, nikad nećeš biti Ronaldo ako tako nastaviš!!

Tko želi biti Ronaldo, pitam se ja?!

Kad smo već kod tog nogometnog velikana, neki dan mi je sin pokazivao nekakav filmić Ronaldovih golova. Tek sam tad shvatila zašto je najbolji. Toliki osjećaj za loptu ima taj čovjek, da je to fascinantno. Nikako nije slučajno to što je!

Zanimljivo je kako nadobudni roditelji ne forsiraju svoju djecu na biciklizam, triatlon ili još neki manje unosni sport. Uvijek bolesne ambicije kreću od sporta u kojem se vrti novac. Oni bi se preko svoje djece obogatili, a to nisu ispravni motivi. Zato takva djeca ako ne postignu rezultate koji se očekuju od njih, a tako je najčešće, zamrze i sport i one koji su ih maltretirali.  A sport je dobar i poželjan za svakog čovjeka. Rekreativan, naravno! Nisu nadobudni roditelji samo u sportu. Ima ih u svim sferama života.

Da bi bio vrhunski glazbenik poželjno je krenuti od malena vježbati. Naravno da niti jedno dijete u tim godinama neće radije odabrati svirati violinu nego se sa svojim vršnjacima igrati u parku.

Roditelj je taj koji će ga usmjeriti. I to je u redu ako se to sviđa tom djetetu i ako rado pohađa satove glazbene škole, a ako to preraste u prisilu, a roditelji i dalje forsiraju , jer su odredili da će njihovo dijete svirati klavir, e to nije dobro. Ima i roditelja koji nisu primjeri svojoj djeci u školi, pa bi silom htjeli da njihova djeca imaju sve petice kako bi se s njima hvalili kad već njih nitko nije hvalio. A ima i onih koji su usvojili spartanski odgoj od svojih roditelja pa ga prenose dalje. Ali od takvih se i očekuje da su odlični. Na ovom primjeru nema prostora za ništa drugo osim zlata. Razumljivo!

Smatram da bi djeca prvenstveno trebala biti djeca i da bi se uz sve obaveze koje imaju, ipak trebali proživjeti djetinjstvo. Nisam pristaša da ih se pusti kao psa sa lanca, ali da im dopustimo sve dječje gluposti koje nose te godine. Zdravo djetinjstvo nosi zdravu budućnost. Svako životno razdoblje nosi svoje, pa tako i djetinjstvo. Budimo im prijatelji, osluškujmo njihove želje i potencijale te ih samo usmjeravajmo.

Nema veće sreće nego vidjeti sretno i ispunjeno dijete koje pored vas odrasta u čovjeka sa kojim ćemo se ponositi zbog svih ispravnih vrijednosti koje smo mu prenijeli, a ljubav je neizostavna odnosno najbitnija!