U moru teških životnih priča koje svakodnevno prolaze ispod radara, rijetko koja nas pogodi toliko iskreno, ljudski i duboko kao priča Zajima Bajrića iz Bugojna. Skroman, tih i vrijedan devetnaestogodišnjak, koji uprkos svim životnim poteškoćama ostaje nasmijan i zahvalan na svemu što ima – pa makar to bilo vrlo malo.
Zajim živi sa majkom i mlađom sestrom u izuzetno teškim uslovima. Porodica se već godinama bori s oskudicom, preskromnim primanjima i nepravdom koja ih prati još od vremena kada su skupili novac za Zajimovu operaciju usne – novac koji im je ukraden prije nego što su stigli čuti datum operacije. Deset hiljada maraka u trenu je nestalo, a s tim i njihova velika nada da će Zajim konačno dobiti priliku da ispravi urođeni nedostatak koji mu otežava život.
Ipak, ni ta nepravda ga nije slomila.
Ni to, ni siromaštvo, ni predrasude, ni godine poniženja.
U razgovoru ističe da radi sve što mu se ponudi – od čuvanja stoke, branja borovnica, cijepanja drva, nošenja čumura, do skupljanja sekundarnih sirovina. Nikada se ne žali, nikada ne odbija posao. Jedino što želi jeste prilika da radi u nekoj firmi, da ima stalna primanja, da njegova majka, žena koja je cijeli život posvetila djeci, napokon može malo odmoriti od briga.
Ali Zajim ima jednu borbu koja mu najteže pada – borbu protiv predrasuda.
Zbog niskog rasta i urođene mane na usni, ljudi ga često gledaju kao dijete. Mnogi mu ne vjeruju da ima punih devetnaest godina. Neki mu kažu u lice da izgleda kao da ima “dvanaest ili trinaest”, pa ga ne smiju primiti u firmu zbog “inspekcija”.
A cure? Tu ga najviše boli. Kaže tiho, kao da se stidi vlastite boli:
“Vidi me, kažu – ovo je bijeda. Nijedna me neće.”
To izgovori s osmijehom, ali i s tugom koju je naučio skrivati.
Ipak, Zajim ne traži sažaljenje.
Ne traži ni novac.
Traži samo – posao.
Da zaradi pošteno. Da pomogne majci. Da kupi sebi pristojnu odjeću. Da jednom, možda, skupi za operaciju. Da iznajmi skromnu kuću u kojoj će se osjećati kao svoj na svome.
U životu ga drži nada.
Nada da će se jednog dana probuditi i reći:
“Evo, i ja sam uspio.”
Nada ga pokreće da svakog dana ustane, traži dnevnicu, obilazi firme, moli za priliku.
Nada da će mu neko pružiti šansu koju zaslužuje više nego mnogi.
Iza njegovog jednostavnog govora i skromnog osmijeha stoji ogromno srce, snaga i upornost. Malo je danas ljudi poput njega – onih koji uprkos životnim udarcima ostaju dobri, zahvalni i puni poštovanja prema drugima.
Ovaj video je više od priče.
Ovo je poziv na humanost.
Poziv da pogledamo preko površine i damo priliku onome ko samo želi raditi i živjeti normalno, kao i svi drugi.
Zajimov broj telefona je javan za sve koji mu žele ponuditi posao: 061 635 649 (Viber dostupan).
Možda upravo neko ko pročita ovaj tekst može promijeniti njegov život.
A možda će, zauzvrat, upravo Zajim promijeniti vaš pogled na život, skromnost i borbu.
Neka ova priča bude podsjetnik da i dalje postoji dobro – samo ga treba prepoznati.
