Leptirići

0
368

Vjerujem da ste po naslovu, odnosno umanjenici imenice leptir, shvatili da ću ovaj put pričati o leptirićima u trbuhu.

Sigurna sam, da je svatko od nas doživio  barem nekoliko puta u životu, lebdenje pojavom leptirića  u našem organizmu. Neki dan, pročitala sam kako se bogati ljudi zaljube puno puta u životu. Logično! Kad imaju više izbora, imaju mogućnosti mijenjati sredinu i upoznavati ljude, a za to imam i poslovicu: «Prigode beru jagode» ! Kao što je logično da stanovnik New Yorka ima enormno više prilika zaljubiti se, nego stanovnik npr. Delnica, a nije niti primjer sa Šibenikom puno dalje. Međutim, kako se radi o leptirićima, oni jednog dana polete i nema ih više!

Utješno je, da u trbuhu žive duže nego u prirodi! Kada, kako i zašto, dolaze i odlaze? Leptiriće ćemo nazvati, «zaljubljenost». Istina je da ponekad zaljubljenost preraste u ljubav, a isto tako zaljubljenost može splasnuti, pa od svega ništa ne bude. Međutim, u trenutku kada zaljubljenost prelazi u ljubav, leptirići također nestaju! U našem se tijelu budi drugačiji osjećaj, ali nisu to leptirići!  Zar tada ne bi trebao biti još jači napad na želudac? Leptirići su svojevrsan pokazatelj nesigurnosti, napetosti, nedorečenosti, nečega što je još u zraku, nedefiniranog odnosa između dvoje ljudi…Leptirići «vladaju» nama u periodu kada još ne poznajemo dovoljno dobro određenu osobu. Stanje koje donosi ljubav u našim životima, a zato nestaju i leptirići, jest, sigurnost i mir. I zato leptiriće osjećamo samo na počecima. To bi trebalo značiti da redovito mijenjanje partnera može doprinijeti češćem osjećaju zaljubljenosti. Ili češćem pojavljivanju fenomenalnog osjećaja u trbuhu.

Ima i jedan izuzetak s leptirićima. Ponekad se mogu pojaviti više puta u odnosu s istom osobom. Njihovo ponovno pojavljivanje povezat ću s napetošću i neizvjesnošću određenog međuljudskog odnosa. Jer kad je postignut sklad, spokoj i mir između dvoje ljudi, leptirića nema! Je li sve to «igra» našeg mozga? Jesu li to samo izazovi, iluzija …? Vjerujem da, kad osjećamo promjene u organizmu, nije iluzija. Te sretne dane koje proživljavamo, mogu usporediti s letom na njihovim šarenim krilima. Tada nam je sve lijepo, lijepi smo sami sebi i sa smiješkom promatramo ljude oko sebe i baš mislimo kako smo sretnici, jer nam se tako nešto opet događa. Kad bolje sagledam i vratim se na «broj obrtaja», tako funkcionira muški mozak, odnosno muški svijet.

Proizvodnja leptirića kod njih je mnogobrojnija. Ne smatram da su leptirići učestalija pojava kod muškaraca jer su oni za to predodređeni, već zato što društvo u kojem živimo diktira pravila. Dolazimo do problema koji pogađa žene manjih sredina. Da jedna žena poželi često osjećati leptiriće u trbuhu, ona bi bila prozvana promiskuitetnom osobom, dok bi muškarac u istoj situaciji bio vrlo poželjan frajer. A oboje su htjeli biti samo sretni! Smatram da je svaki čovjek «frajer», koji sebi želi ugoditi i to može realizirati, pod uvjetom da to radi dostojanstveno! Isto vrijedi za žene i muškarce.

U našem okruženju žena bi trebala do svojih leptirića dolaziti potajno…Postavlja se pitanje, postoji li godišnji vijek čovjeka do kada mu je «dopušteno» da ponovo osjeća leptiriće? Dopušta li se ženi i muškarcu ista dob tolerancije? Odgovor je drugačiji za svaku određenu sredinu stanovanja. Uzmimo u obzir jedan primjer krajnosti, koja je prisutna u našem okruženju. Cura od trideset godina, ako nije udana, a živi u manjoj sredini smatra se «starom» curom. A, ta ista «stara» cura u New Yorku je «pupoljak»! Kod muškaraca nije takav slučaj. Njihova dob je i u primitivnijim sredinama pomaknuta. Pa, kad kažu da smo ravnopravni! Često mijenjanje partnera u našem se društvu tolerira do određenih godina života nekog čovjeka. I s tim bih se složila.

Puno blaži primjer koji ne bih mogla prihvatiti, jest da se npr. moje dijete ili njegovi vršnjaci, «sutra» zabavlju, na istim mjestima i na isti način kao moje društvo i ja! Oduvijek sam vjerovala samo što to još nisam realizirala na svom primjeru, da je ljubav nešto zbog čega vrijedi živjeti. To je «mali» segment života, koji si moramo priuštiti, a leptirići su uvijek dobrodošli!

Tko može bolje završiti tekst od Đole; …. postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u riječi.